-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U brak se nije uvijek ulazilo kada se to htjelo ili željelo, već kada se moglo ili moralo. Veliki broj, na primjer, molbi maloljetnika da stupe u brak bio je posledica ekonomskih razloga koji su tek stasalu djecu i (ili) njihove roditelje nagonili da što prije uđu u bračnu zajednicu. U takvim prilikama sumnjamo da se mnogo obraćala pažnja na postojanje ili nepostojanje međusobnih simpatija, naklonosti i zaljubljenosti, a još manje se razmišljalo o srodnosti karaktera, interesovanja i pogleda na život budućih supružnika.
U seoskom društvu u kojem je kolektiv gutao ličnost pojedinca, individualne osobine nijesu mnogo dolazile do izražaja. Pred svim članovima zajednice bila su ista očekivanja – rad u domaćinstvu i podizanje potomstva bile su osnovne dužnosti i žene i muškarca. To su ujedno bila i glavna očekivanja koja su postavljana pred potencijalne bračne partnere, pa među njima nijesu postojale velike razlike; jednog kandidata za ženidbu ili udaju mogao je bez mnogo muke da zamijeni drugi kandidat. Da je sklapanje bračne zajednice nerijetko bilo važnije od toga s kim se ta zajednica sklapala, rječito govori sledeći primjer – pošto je porodica nesuđene mlade uoči svadbe obavijestila mladoženju da djevojka odustaje od vjenčanja, njegov brat je u roku od dva dana našao drugu nevjestu:
„A ja na taj odgovor pretrnem i da ne ostavim pod sramotom brata svog, zato sve one svatove zadržim u mojoj kući da jedu i piju i veseljem zabavu provode dok ja pronađem drugu djevojku bratu svom koju mu je sreća i dodijelila. U Rakincu pronađem i isprosim ubrzo djevojku Janu, kćer od Stojana Kršljanskog za koju sa svim onim prigotovoljenim darom pođosmo sa svima onim svatovima. To je četvrtak, na večer, u petak uzmemo djevojku, a u subotu na Poklade vjenčala se s bratom“.
Da je formiranje bračne zajednice imalo prednost u odnosu na izbor supružnika govori i slučaj u kojem je mladoženja neposredno po vjenčanju smrtno nastradao; otac nesrećnog mladića je dan poslije tragičnog događaja zatražio dopuštenje crkvenih vlasti da sa nevjestom vjenča svog mlađeg sina.
Sklapanje bračne zajednice u mnogim slučajevima imalo je prioritet nad crkvenim činom vjenčanja, o čemu svjedoče i brojni slučajevi dobjegavanja djevojaka i formiranja vanbračnih zajednica. Da se početkom braka smatra početak zajedničkog života svjedoči i memoarski zapis Vladana Đorđevića: „On se u jesen te godine [1865] – oženio, još kao đak, a vjenčao se sa svojom ženom kad je postao doktor i kad je u Beogradu otpočeo svoju ljekarsku praksu, dakle poslije šest godina“.
Navedeni primjeri mogli bi da navedu i na zaključak da je prema narodnom shvatanju fizička konzumacija braka označavala početak bračne zajednice, a ne crkveni čin vjenčanja. Međutim, postoje i suprotni primjeri: nije bilo neubičajeno ni da se djevojke koje su svojevoljno dobjegavale momcima i sa njima izvjesno vrijeme živjele, kasnije udaju za druge mladiće. Čini nam se da narodno shvatanje braka nije bilo rigidno već prilično elastično i nadasve pragmatično. Ono je zavisilo prvenstveno od praktičnih potreba kojima su opravdavani mnogi postupci u bračnoj praksi.
Manja zastupljenost žena u ukupnoj populaciji i materijalni zahtjevi koje su potencijalnim mladoženjama postavljali djevojački roditelji otežavala je muškarcima pronalaženje bračne partnerke. U srpskim selima, naročito tokom prve polovine 19. vijeka, bilo je mnogo „preprosidbi“, odnosno slučajeva da su dar – simbolični znak da je djevojka isprošena, djevojke uzimale od više momaka. Vraćanje dara mladići su doživljavali kao povredu svoje časti. Stoga su takvi slučajevi često dovodili do razmirica i sukoba među porodicama, a nerijetko su završavali i na sudu. Uvjerenje da su djevojke pokazivale veće interesovanje za izbor bračnog partnera nego mladići, vjerovatno je proisticalo i iz činjenice da su one u mnogim slučajevima imale veću mogućnost izbora nego muškarci.
Pošto su rad u domaćinstvu i podizanje potomstva bile glavne dužnosti supružnika, od njih se očekivalo da posjeduju osobine neophodne za obavljanje tih dužnosti: „Od djevojke traže da je zdrava, vrijedna i iz valjane kuće; a od momka da je i zdrav, i neporočan, i od dobre familije“. Nasuprot njima bile su nepoželjne osobine: za djevojku nije bilo povoljno ukoliko bi je pratio glas „da je neradnica, đubretara, da nije sačuvala djevojaštvo“, a za mladića ako je bio „kartaroš, neradnik, pijanica, da je iz rđave familije“.
Prilikom izbora supružnika ni materijalni položaj njihovih porodica nije bio bez značaja: „Momci se naročito grabe da uzmu za ženu djevojku koja ima miraz, a naročito se grabe da uzmu onu, koja nema braće, pa joj pripada očevo imanje. Oko takvih djevojaka velika je otmica, i one se obično udaju za bogatije mladiće“.
(NASTAVIĆE SE)