-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ni djevojke nijesu zanemarivale materijalnu situiranost potencijalnih mladoženja. Tako je jedna isprošena djevojka odbila da se uda za svog prosca pošto, „jedno, nema prave volje za njega poći, no je samo posledovala volji roditelja svojih, a drugo što je on siroma i ne želeći s njime sirotovati, neće da pođe”. U drugom slučaju, roditelji su se suprotstavili djevojčinoj želji da se uda za mladića kojeg je sama izabrala: „pa budući da je rečeni momak Jovan odveć siroma, a i sluga je dosad jednako bio, zato rečeni Mijailo, otac djevojački, ni na koji način vjenčanje ne odobrava”. Pojedini supružnici su ubrzo po vjenčanju tražili i razvod braka, navodeći kao razlog da su ih bračni partneri obmanuli u pogledu svog materijalnog položaja. Na primjer, Jelisaveta iz Crne Bare zatražila je razvod od muža pošto ju je on „prevario da je sin nekog Mite, a on samo posinak i ništa naslijediti neće i ne želi pod starost da prosi”.
Međutim, materijalni faktor nije bio svima najvažniji, pa ni razlike u materijalnom statusu budućih partnera nijesu predstavljale nepremostivu prepreku za sklapanje braka. Tako je djevojka iz „bogate” kuće koja je odlučila da se uda za siromašnog mladića na primjedbu – „ako bi se dopustilo da se uzmete, ti si gazdinska kći a sad ideš u sirotinju”, odgovorila: „Ja sam njega begenisala i mome ću ocu tako kazati, a što me god nađe kod muža trpiću, nikada se nikom žaliti neću”.
U etnografskim izvorima često se pominje običaj udaje i ženidbe „po redu”, tj. po godinama starosti: „Ženidba i udadba biva redom po godinama, dakle onim redom kako su se čeljad rađala. Vrlo rijetko se desi, da se ženi ili udaje mlađi po godinama”. Da se prilikom stupanja u brak o ovom nepisanom pravilu vodilo računa, ima pomena i u izvorima: u pojedinim slučajevima roditelji su se protivili udaji svojih kćerki iz razloga što su to htjele da urade „preko reda”. Međutim, takvih slučajeva nije bilo mnogo. Ako se ima u vidu da su seoski mladići i djevojke u brak stupali u određenom uzrastu i da od tog pravila nije bilo mnogo odstupanja, onda je ženidba i udadba po godinama starosti dolazila kao prirodna posledica te činjenice.
Iako slučajeva ženidbe i udaje „preko reda” nema mnogo, ima ekstremnih primjera. Tako su u jednom slučaju mladić i djevojka kažnjeni zbog „bludničenja”, a potom je djevojka svojevoljno dobjegla momku. Međutim, njegov otac, „imajući i starijeg sina Živka, i bojeći se da mu u tom manu ne nanese što se mlađi prije ženi, zaprijeti djevojci da ako neće poći za starijeg sina da će je vratiti natrag, a ona se onda obeća da će i za starijeg poći, samo da se ne vraća natrag”.
Prema kanonskim i državnim propisima za stupanje u brak bili su neophodni međusobna saglasnost supružnika i saglasnost njihovih roditelja ili staratelja. U slučajevima kada nije bilo obostrane saglasnosti, crkvene i svjetovne vlasti uzimale su ulogu posrednika: „Sovjetujte ih da tako važno djelo ne preduzimaju bez blagoslova roditeljskog, koji, po slovu Božijem, domove čada svojih utvrždava, kao što ih, naprotiv toga, kletva njihova razorava... sovjetujte i oca djevojačkog da se ne protivi uzajamnoj naklonosti, no neka popusti i soizvoli na brakosočetanije njihovo”.
Međutim, ukoliko međusobnu saglasnost nije bilo moguće postići, volja mladenaca je prema odredbama građanskog zakonodavstva bila pretežniji faktor: ako su mladenci bili punoljetni i za sklapanje braka nije bilo drugih prepreka sem roditeljskog protivljenja, dozvolu za vjenčanje davao je nadležni okružni sud. Autoritet roditelja je tako zamijenjen autoritetom države. Stoga se i uputstvo crkvenih vlasti nadležnom svešteniku iz prethodnog slučaja završava riječima: „No, ako ovaj tvrdoglavi roditelj u svom uporstvu ostane, a vi uputite mladence, ako su prešli 18 godina, neka traže sebi dozvolenije kod Okružnog suda”.
Predstavnici vlasti često su bili prinuđeni da intervenišu u sukobima između roditelja i djece koji su izbijali oko izbora bračnog partnera. O tome slikovito govori sledeći izvještaj jednog lokalnog starješine knezu Milošu Obrenoviću:
„Nikola iz Rače zaprosio djevojku od Stojana iz Sedlara preko Bogosava ondašnjeg provodadžije koju su i isprosili, i mati djevojačka primila uveče dar, a ne upita djevojku oće li poći za onog momka, djevojka ujutru poviče na mater – ja neću za tog momka, a ti kad si dar uzela idi za njega. U tome mati odnese dar da vrati Nikoli, on ne htjede dar primiti, no dođe kod mene. Ja pošljem te dođe djevojka, otac, Mati i provodadžija i pokažu kako je bilo i baba zasvjedoči da, istina, nije upitala djevojku niti s njome razgovor imala. Za takvu pogrešku babinu udarim joj 50 kamdžija i učinim poravnanje između oba prijatelja i pokaže Nikola da je dolazeći potrošio 10 groša. Ja prinudim djevojčinog oca te mu povrati 10 groša i tako Nikola otide”.(NASTAVIĆE SE)