-Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Poslije smrti Ivana Groznog i dolaska na ruski presto Fjodora Maloumnog, koji je cijelo svoje slobodno vrijeme posvećivao molitvama, stvarni vladar Rusije je postao Boris Godunov, šura novoga cara.
Godunov, koji je u svemu bio vaspitanik Groznoga, ostavivši prošlosti tiranski način vladanja svog prethodnika, naslijedio je od njega veliko interesovanje za strance i neskriveno raspoloženje prema Zapadu. Bukvalno sva sjećanja iz tog perioda odnose se na neuobičajenu ljubaznost Godunova prema strancima. U početku je bio u svojstvu namjesnika, a zatim posle smrti Fjodora, sa kojim se prekinula dinastija Rjurikov, u svojstvu zakonitog cara, kojega je izabrao Sabor.
Sve zabrane za izlazak iz zemlje stranaca koji su došli da službuju u Rusiji otišle su u prošlost. Vlast je dala sve privilegije i povlastice stranim trgovcima. Pritom, strogo čuvajući ruske interese, Godunov je znao da udovolji svim nepomirljivim konkurentima, posebno Englezima i Holanđanima.
On, kao ni Grozni, nije dao Englezma ekskluzivno pravo za korišćenje sjevernih luka, zbog čega su ga ponovo molili, ali im je omogućio da koriste mnoge druge usluge i oni su bili oduševljeni novim ruskim vladarom.
Ista takva politika je vođena i prema drugim inostranim trgovcima. Svim ruskim ambasadorima je naloženo da objasne da se sada sa Rusijom može slobodno trgovati bez ikakvih ograničenja, „po svojoj volji”, i da je sada pod vlašću Godunova „u Moskvi svima dobro”. Ni pod jednom vlašću ruskih careva nije tako mirno i uspješno živjela njemačka kolonija.
Od epohe Godunova možemo početi računati i prvo pojavljivanje stranih turista u Rusiji. Baš u njegovo vrijeme su stranci veoma mnogo dolazili u Moskvu bez nekog posebnog posla, jednostavno da vide šta ima u toj zagonetnoj zemlji. Ruski ambasador u Engleskoj Grigorij Mikulin pisao je o takvim gostima da su oni „po svojoj želji putovali po raznim državama radi naučnog istraživanja i upoznavanja običaja i načina života u tim zemljama”.
Boris nije samo nastavljao sa praksom da poziva u zemlju strane specijaliste, već je ozbiljno razrađivao pitanje otvaranja univerziteta u Moskvi. U njegovo vrijeme je prvi put pokušano, istina bezuspješno, da pošalju grupu mladih ruskih plemića na školovanje u inostranstvo. Tačno se zna da je poslato pet ljudi u Ljubek i četiri čovjeka u Englesku. Na osnovu drugih izvora, za vrijeme Godunova su poslali na školovanje 18 ljudi, po šest u Englesku, Francusku i Njemačku. Ni jedan od njih nije donio nikakvu korist Rusiji. Neki su umrli, neki su se pokazali kao neradnici i bezvrijedni, a neki su, naprotiv, bili sjajni u školi i svojevoljno su zatražili da ostanu na Zapadu i nijesu htjeli da se vrate u domovinu. Bez obzira na preduzete diplomatske napore, nijesu uspjeli da te otpadnike vrate kući.
Boris car, za razliku od Borisa namjesnika, pokazao se nesrećnikom i zla sudbina ga je počela proganjati čim je došao na presto. Nesreća i neuspjesi su ga pratili i na planu unutrašnje i na planu spoljne politike.
Na primjer, bezuspješno se završio njegov pokušaj da riješi iskrsla neslaganja i sukobe između Poljske i Švedske, koji su se tada pojavili. Moskva je vodila pregovore i sa jednom i sa drugom stranom, pokušavajući da blefira i ucjenjuje partnere tokom pregovora, Poljake su obavještavali da je sporazum sa Šveđanima veoma blizu, a Šveđanima su govorili da je sporazum već gotov sa Poljacima. Cilj diplomatske igre je bio da Moskovska država povrati nekadašnje ruske teritorije, posebno Livoniju, preko koje se otvarao izlaz na Baltičko more. Međutim, partneri su u pregovorima imali svoje planove. Umjesto uslova vječitog mira, na čemu su Rusi insistirali, poljski ambasador Lav Sapega je predložio Moskvi plan takvog saveza, koji se faktički svodio na spajanje dviju država u jednu. U takvom slučaju, Poljska je, kao i ranije, za svoj glavni zadatak smatrala da se izvrši spajanje crkava. Po tom planu predviđana je dozvola za slobodan dolazak katoličkih sveštenika na rusku zemlju, izgradnja katoličkih hramova i druge mjere koje bi otvorile put Vatikanu u Rusiju.
Sve te tačke poljskog plana, kao,uostalom, i pitanje Livonije, u toku pregovora su izazvale tolike burne rasprave da su one dovodile skoro do fizičkih obračuna. Evo jedan fragment koji je zapisan u toku pregovora. Plemić Tatiščev, član Dume, rekao je poljskom ambasadoru: „Lave, ti si još veoma mlad, ti ne govoriš istinu, ti sve lažeš!” Razjareni Sapega mu je odgovorio: „Ti lažeš, ulizice, slugo, a ja sam cijelo vrijeme govorio istinu. Ti ne zaslužuješ da razgovaraš sa poznatim ambasadorima, ti možeš da razgovaraš samo sa konjušarima iz konjušnice. Čak su i on pristojniji u razgovoru od tebe.” Takvih rasprava je bilo dosta. Sasvim je jasno da takav diplomatski dijalog nije mogao dovesti do uspjeha.
I car Boris je lično želio da učvrsti svoje veze sa Zapadom; pokušavao je da stupi u rodbinske odnose sa evropskom dinastijom i uložio je velike napore da izvuče korist udajom svoje kćerke Ksenije. Međutim, i ovom prilikom su ga pratili neuspjesi. Švedski kraljević Gustav, koji je bio pozvan u Moskvu u svojstvu potencijalnog promoskovskog vladara Livonijom, pokazao se kao loš čovjek. On je sa sobom doveo ljubavnicu i nije želio da se s njom rastane, bez obzira na predstojeću svadbu. Zbog toga je „dobio korpu” od Ksenije i vratio se kući.
(NASTAVIĆE SE)