-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ali, nijesu djeca uvijek odbijala roditeljski izbor. Bilo je i drugačijih primjera, u kojima su djeca poslušno slijedila volju svojih roditelja i prihvatala je kao svoju. U mnogim pritužbama na supružnike i molbama za razvod kao jedan od razloga netrpeljivosti i neslaganja navodi se i to da su supružnici protiv svoje volje ušli u brak. Tako je izvjesni Stevan iz Vukošića u duhovni sud došao sa svjedocima koji su pismeno svjedočili da je on „prije tri godine neku Mariju natjeran kao mlad čovjek i bez volje uzeo za ženu”.
O subini svoje djece, a naročito kćerki, brinuli su roditelji i na samrtnoj postelji. Jedan otac je tako na samrti poručio svojoj ženi: „Stevana, gledaj ako se trefi dobra prilika – ti podaj djevojku, ako nema boljega, a ti je podaj za Stoku Mašinog”.
U ovom primjeru, kao i u mnogim drugim sličnim primjerima, nije se radilo o pukom nametanju roditeljskog izbora djeci, već o staranju za njihovu budućnost. Briga o njihovoj udaji i ženidbi bila je više izraz osjećanja roditeljske odgovornosti, nego nasilno nametanje roditeljske volje. Djeca su i očekivala takvu vrstu brige, a njen izostanak mogao je biti protumačen i kao nedostatak roditeljske odgovornosti.
U izboru bračnog partnera nijesu učestvovali samo roditelji i djeca, već i ostali članovi šire porodice – strine, stričevi, ujne, ujaci, tetke... Nerijetko su i oni isticali svoje ženidbene kandidate za pojedine članove svoje rodbine i pokušavali da im nametnu svoj izbor. To se najčešće dešavalo u slučajevima mladića i djevojaka koji su ostali bez jednog ili oba roditelja. Tako se jedan nezadovoljni rođak žalio da je djevojku iz njegove familije „iskao kapetan P.B. za sina svojega, za kojega smo svi srodnici radi bili dati je njegovom sinu. A ujna moja ne htje dati i tako stane. Pak poslije dođe odavde jedna žena te je poište za brata svojega i uvije se oko ujne moje i ona joj obeća i darove uzme za djevojku, a ja tad nijesam bio tu... a kada dođem kući ja čujem da je ujna djevojku dala”.
Svrha predbračnog ispita je upoznavanje budućih supružnika sa svetom tajnom braka. Osim toga, sveštenik na ispitu treba da se uvjeri i da mladenci svojevoljno ulaze u brak. Međutim, svijest o važnosti supružničke saglasnosti nije bila dovoljno razvijena. Ne samo da su bračni kandidati često izjavljivali da stupaju u brak svojom voljom, iako su samo poslušno slijedili volju roditelja, već su i sveštenici nerijetko smatrali da je roditeljska volja važnija od saglasnosti mladenaca. Tako je lokalni sveštenik izvijestio nadležne vlasti da je jednu odbjeglu djevojku vratio ocu, „pak otac kuda je njegova volja neka je daje”. U drugom slučaju sveštenik je na kritike nadređenih o nepropisno izvršenom vjenčanju odgovorio: „Ja sam mislio da se između nji nikada parnica poroditi neće, po tomu što se ona sklonila bilo to po proizvoleniju njenom, bilo po želji roditelja njenih za njega poći”.
Kandidati za brak često nijesu shvatali značaj predbračnog ispita. Umjesto da se upoznaju sa tajnom braka i da otklone eventualne dileme u vezi sa izborom bračnog partnera, budući supružnici su na ispitu ispoljavali tradicionalni način razmišljanja i ponašanja. Takav pristup predbračnom ispitu i nerazumijevanje njegove suštine često su imali rđave posljedice. Kada se, na primjer, Marko iz Miokusa požalio da se oženio gluvonijemom i mentalno poremećenom djevojkom, na pitanje kako djevojčine mane nije uvidio na predbračnom ispitu, odgovorio je da je „iz njenog ćutanja stidljivost jedne djevojke zaključivao”. Djevojka Milica, pošto je odbjegla momku, kod njega provela pet nedjelja, a potom silom razdvojena i vraćena u roditeljski dom, na predbračnom ispitu izjavila je da neće da se uda za njega. Sveštenik je stoga odbio da izvrši čin vjenčanja, a Milica, i sama iznenađena sveštenikovom odlukom, odgovorila je da „od stida” ne može da da traženi verbalni pristanak.
Većina navedenih primjera odnosi se na sklapanje braka koje je skopčano sa praktičnim potrebama supružnika i njihovih porodica. Ulazak u bračnu zajednicu „iz interesa” ne znači da je taj interes uvijek bio jedini, a često ni da je bio preovlađujući razlog i motiv za brak. Takvo tumačenje bilo bi isuviše jednostrano. Brak iz interesa ne isključuje i druge motive, kao što su, na primjer, dopadanje i naklonost. Kao i danas, ulazak u bračnu zajednicu podrazumijevao je čitav spektar motiva koji se u analizama najčešće svode na ekstremne opozicije ljubavi i interesa.
Kao što smo naveli primjere bračnih zajednica na čije su formiranje uticali ekonomski i praktični interesi, mogu se navesti i primjeri brakova u čijem sklapanju su međusobno dopadanje i emotivna naklonost odigrali ključnu ulogu. Kao i interes, i ljubav kao motiv ponekad se javlja u ekstremnom vidu.
(NASTAVIĆE SE)