-Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Danski kraljević vojvoda Gans Golštinski se veoma dopao Godunovu, ali se kroz mjesec i po dana, po dolasku u Moskvu, razbolio i umro. Danski ambasador je potvrdio da je Boris bio neuobičajeno pažljiv prema ambasadi i da je bio iskreno rastužen zbog smrti mladoženje.
Po riječima ambasadora, na grobu vojvode Boris je plačući izgovorio riječi: „Ah, vojvodo Gans, moja svjetlosti i moja radosti! Zbog naših grehova nijesmo mogli da te sačuvamo!”
„Zbog naših grehova”, govorio je Boris. To nije izgovorio bez razloga i nepromišljeno. Vladavina Godunova je zamračena strašnom mrljom – zagonetnom smrću carevića Dmitrija, sina Ivana Groznog iz petoga braka.
Zvanično saopštenje je da se on sam ubio. Dok se igrao nožem, tobože, dobio je napad i zbog grčenja mišića sam je sebi zabo nož u grlo, u šta malo ko može povjerovati. Na osnovu raznih sličnih glasina pojavio se i samozvanac, koji je rekao da je on pravi carević Dmitrij i koji je nekim čudom preživio pokušaj ubistva.
Događaji iz tog tragičnog vremena, koji su slijedili poslije smrti Godunova i zauzeća Moskve od strane samozvanca i koje su ljetopisci nazvali Smuta, dosta su poznati. U narednom dijelu se govori o ulozi, koju su odigrali stranci u toj tragediji i o tome kako je Smuta (pobuna) uticala na odnose Rusa sa Zapadom.
Najočigledniju i najaktivniju ulogu vezanu za lažnog Dmitrija je igrala Poljska, stari neprijatelj Moskovske države, a glavni motiv, koji je pokretao Poljake (pored ekspanzionističkih interesa) bila je težnja da uz pomoć lažnog Dmitrija ostvari davnašnju maštu Vatikana i uguraju katoličanstvo u Rusiju.
Po najčuvenijij verziji, lažni Dmitrij je bio nekakav Grigorij Otrepjev, bivši pravoslavni monah, zbog čega je u narodu i dobio nadimak Raspop, koji je pobjegao u Poljsku, gdje se pokatoličio i proglasivši se tamo carevićem, počeo da formira četu za pohod na Moskvu. Tu priču potvrđuju jezuiti, koji su poznati po tome da su uvijek bili dobro obaviješteni. U „Istorijskom istraživanju Litvanskog društva jezuita” iz 1603. godine se tvrdilo:
„Nekakav Dmitrij, pravo ime mu je Griška, t.j. Grigorij, prisvojio je ime Dmitrij. On je pobjegao iz Moskovije i pod tuđim imenom došao kod Poljaka”.
Svjesni da je u pitanju prevara, ta činjenica nimalo nije zbunila jezuite, već se pokazala dobrom da se iskoristi situacija i zato su oni prihvatili da budu pomoćnici lažnom Dmitriju za vrijeme njegovog pohoda na Moskvu. Grof Dmitrij Tolstoj je pisao:
„Sa njim su bila dva jezuita, Nikolaj Černicki i Andrej Lavicki, no on ih je koristio za diplomatske odnose, ali ne za širenje rimokatoličke vjere u Rusiji”.
To je tačno, ali gospoda Černicki i Lavicki su bili skloni religijskim aktivnostima. Lažni Dmitrij je prilično razočarao i doveo u nepriliku organizatore pohoda. Pokazalo se da se raspop samozvanac površno i neozbiljno odnosio prema pitanjima vjere, jer se osjećao ravnodušnim, kako prema pravoslavnoj, tako i prema katoličkoj tradiciji. Dok je on bio na moskovskom tronu, Rusi su mu zamjerali što se on „popoljačio” i nije se pridržavao pravoslavnih običaja, a Poljaci su bili tužni što je „car” opet počeo da živi kao pravoslavac, a ne kao katolik.
Njegovu dvorsku stražu su sačinjavali pretstavnici raznih nacionalnosti, zemalja i religija i međusobno su se dobro slagali. Elitu tjelohranitelja su činili odabrani plaćenici, koji su bili raspoređeni u tri čete. Prvom je komandovao Francuz Maržeret, tipični avanturista, koji je do tada bio u službi kod Henriha IV u Francuskoj, a takođe i kod njemačkog cara i poljskog kralja, kao i kod cara Borisa. Sa druge dvije čete su komandovali njemac Knutsen i Škotlanđanin Vandeman. Samozvanac je jednako cijenio i nagrađivao Poljake-papiste i njemce-protestante.
Tako se katoličanstvo lako uvuklo među pravoslavce. Lažni Dmitrij je, oženivši se Poljakinjom Marinom Mnišek, organizovao svoju svadbu tako da nije ni poželio da ona primi pravoslavlje, bez obzira na rusku tradiciju stupanja u brak sa „ruskim carem”.
Po tvrdnjama očevidaca, lažni Dmitrij se izvukao iz neprijatne situacije tako što je organizovao pred crkvenim vjenčanjem poseban čin vjeridbe u dvorcu, a zatim je u Uspenskom saboru izvršen, neviđen do tada u Rusiji, obred krunisanja carice sa miropomazanjem, što je trebalo da zamijeni čin prevođenja Marine u pravoslavlje. Nakon krunisanja je slijedila liturgija, a poslije liturgije sproveden je svadbeni obred, pri čemu su oboje, i mladoženja i nevjesta, izbjegli pričešće i tako nevjesta nije primila pravoslavlje.
Običan ruski čovjek, naravno, nije mogao da shvati svu tu zamršenu i prevarantsku operaciju, da nije knez Vasilij Šujski specijalno poslao u narod sluge da to objasne (on je pripremao zavjeru protiv samozvanca da bi došao na presto), jer bi većina naroda bila ubijeđena da je sve obavljeno kako treba.
Prvi put u ruskoj istoriji, stranci sa Zapada su se pojavili u Moskvi bez poziva i ne kao potčinjeni i sluge, već kao glavni akteri situacije. Prvi put se Moskva napunila katolicima, prvi put se na ruskom dvoru počelo živjeti po zapadnim, tačnije rečeno, poljskim zakonima. Prvi put su stranci počeli da maltretiraju Ruse, kao da su im sluge, javo im dajući do znanja da su oni ljudi drugoga reda.
(NASTAVIĆE SE)