-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Koliko može da bude ekstremna situacija kad je ljubav isključivi motiv stupanja u brak, svjedoče, na primjer, slučajevi samoubistva zbog nemogućnosti da se sa određenom osobom uđe u bračnu zajednicu. Tako je u slučaju samoubistva jedne djevojke centralnim vlastima stigao izvještaj: „Ona se sama iz pištolja ubila, i to zato što joj se ne dozvoljava za onoga istoga poći. Kažu da je već iz razuma izašla i mnogo puta govorila da će se ubiti ako joj ne uzdadu za njega poći. Ako li se on drugom oženi, da će najprije ubiti njega pa sebe”.
U mnogim slučajevima ljubav se navodi kao glavni motiv za brak – „Oni su se sami jedno s drugim zaljubili i uzeli i bili su dobri”, „Rečena djevojka imala je neotklonjenu ljubav prema mome bratu, kao i on k njoj” itd. Naravno, i takvi slučajevi ne isključuju učešće još nekih primjesa osim ljubavnih, primjesa kojih možda ni njihovi akteri nijesu bili uvijek svjesni. Ipak, čini se da je emotivna naklonost kao motiv za brak mogla više da dođe do izražaja kada joj na putu nijesu stajali ekonomski interesi.
U gradskim sredinama socijalna i profesionalna pripadnost bili su među ključnim činiocima u izboru bračnog partnera. I onda kada su se u izboru supružnika kao motiv javljale lične simpatije, te simpatije su se najčešće ispoljavale samo unutar određene socijalne grupe. Za emocije, granice između društvenih grupa bile su gotovo neprobojne. Na primjer, između mladića koji pripada višim krugovima i djevojke iz nižih slojeva može da dođe do seksualnog kontakta, rjeđe do emotivnog, a do formiranja bračne zajednice gotovo nikako.
Nepropustljivost socijalnih granica za emotivnu naklonost karakteristična je za sva društva sa izraženom socijalnom stratifikacijom. U tom pogledu nema velike razlike između Beograda, Pariza, Londona, Sankt Peterburga... Ono što je, međutim, izazivalo začuđenost pojedinih inostranih posjetilaca, bila je emotivna hladnoća koju su uočavali u odnosima između muškaraca i žena u srpskoj prestonici. Rukovođenje materijalnim interesom kao ključnim faktorom u izboru bračnog druga bilo je za njihovo poimanje isuviše naglašeno. Ruski putopisac Pavel Rovinski je prilikom boravka u Beogradu iznio i sledeće zapažanje:
„Ovdje se ženidba obavlja čak i među obrazovanim ljudima vrlo čudno. Muškarac ne poznaje djevojku, osim što ju je možda vidio nekoliko puta i svidjela mu se po liku. Čak s njom nije ni razgovarao nijednom, nego se raspitivao kod drugih, obavijestio se o mirazu i zaprosio je... Ali, poslije vjeridbe – izuzetno je teško razići se. Uostalom, otkaz može učiniti samo muškarac, a djevojka nikada: njoj je jedini cilj da se što prije uda, o njenom mladoženji govore svi najljepše, ona za drugog muškarca ne zna, što znači da sa njene strane izbora muža ustvari ne može biti. Nije onda čudno što se supružnici nerijetko kaju”.
Izbor bračnog partnera bio je jedan od ključnih faktora u socijalnom pozicioniranju. Uklapanje i utapanje ličnih i emotivnih naklonosti u društvene i ekonomske obzire predstavljalo je društvenu normu. Ta norma je rijetko kad dovođena u pitanje. Građanstvo je vaspitavano da brak služi radi definisanja socijalnog statusa i identiteta, a ne radi postizanja lične sreće. Stoga je svijest o društvenoj i ekonomskoj važnosti braka nadjačavala intimne naklonosti. Shvatanje po kojem ljubav nije važna za sklapanje braka bilo je duboko ukorijenjeno: „Drugo je dopasti se, a drugo je ovako što, to jest, udati se”, smatrala je jedna od junakinja tog vremena. Pojedinci koji su „sreći” koja ih je čekala u brižljivo aranžiranim i društveno poželjnim brakovima pretpostavljali neizvjesnu sudbinu smatrani su društvenim otpadnicima. Tako je, na primjer, najmlađa od pet kćeri bogatog trgovca Nikole Stefanovića, Danica, krajem 19. vijeka pobjegla sa jednim Turčinom, duvandžijom sa Terazija u Carigrad, a poslije njegove smrti dospjela na dvor cara Haila Selasija u Etiopiji. Ostale kćeri su bračnim izborom ispunile društvena očekivanja: najstarija Mileva udala se za vođu liberala Jovana Avakumovića, Kosara se udala za književnika Milovana Glišića (brak je kasnije razveden), Sofija se udala za oficira Vasilija Mostića. Četvrta, Leposava, udala se za pravnika Dimitrija Novakovića, a poslije njegove smrti bila je ljubavnica kralja Milana.
Pragmatičan i materijalistički odnos prema braku bio je karakterističan za sve društvene slojeve. Samački status velikog broja muškaraca u gradskim sredinama bio je posledica njihove materijalne neobezbijeđenosti. Za razliku od seoske sredine, u kojoj je brak bio preduslov za egzistencijalni opstanak i materijalni napredak, u gradovima je materijalna situiranost bila preduslov za brak. Neposjedovanje kuće i mala zarada sprečavali su mnoge muškarce da zasnuju porodicu.(NASTAVIĆE SE)