- Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Džon Merik, taj talenovani Englez je dobro poznavao Ruse, radio je na sjeveru u Holmogorama još za vrijeme Groznog i Godunova. U to vrijeme Merik je izvještavao London da su sami Rusi počeli pregovore sa engleskim agentima o mogućnosti protektorata i garantovao da se među lokalnim stanovništvom mogu naći oni, koji će pomoći vojsci njegovog veličanstva da zauzmu strategijski važne gradove. Ova verzija izgleda realna, imajući u vidu, na primjer, Novgorođane. Po čemu su Englezi bili gori u tako bezizlaznoj situaciji od Šveđana?
Početkom 1613. godine engleska vlast je odlučila da pošalje u Moskvu svoje opunomoćenike da okončaju pitanje protektorata, ali kad su stigli na odredište, situacija se iz korijena promijenila – opet se kod Rusa pojavio zakoniti car. Staleška Skupština je, uz prisustvo svih članova i staleža, izabrala na carski presto daljeg rođaka prethodne carske dinastije Mihaila Romanova, predstavnika starog i poštovanog boljarskog porijekla. Rusi su uspjeli da se spasu sa ivice ponora i smogli snage da protjeraju Poljake iz Moskve, a zatim su u uslovima rasula i haosa uspjeli da na dostojanstven način, i u tim vremenima, maksimalno demokratski izaberu novoga cara.
Staleška skupština nije čak ni raspravljala o inostranim kandidaturama. Prva skupštinska odluka je glasila:
„Ne birati ni poljskog, ni švedskog kraljevića, niti bilo koga sa njemačkom vjerom ili bilo koga koji nije pravoslavne vjere na presto Moskovske države“.
Iz smutnih vremena Rusi su stekli veliko političko i društveno iskustvo. U to iskustvo treba uključiti i to da se poslije prvog tabua, tj. bezuslovnog autoriteta crkve, srušilo slijepo vjerovanje u pravednost i bezgrešnost dosadašnjih careva. Suviše je ozbiljno stavljeno na probu povjerenje Rusa u „Božijeg pomazanika“.
Smutno vrijeme je prethodilo dolasku na presto Borisa Godunova. Iako je sasvim legitimno izabran za cara, ipak, njegovi korijeni nijesu bili rasvijetljeni, koji su vodili od Rjurika – Prusa – Avgusta. Nema potrebe govoriti o tome koliko je bio podriven autoritet monarha pojavom priče o careviću Dmitriju. Zatim su ljudi preživjeli okrutno obračunavanje i divljačko kažnjavanje djece Godunova, koje su izvršili njegovi politički protivnici. A i kasnije je narod mogao da vidi zločine nekoliko careva-samozvanaca (osim dvojice najpoznatijih, u nekim reonima zemlje djelovali su i drugi lažni Dmitriji, „carići“ manjeg kalibra). Svoj doprinos za rušenje mita o nepogrešivosti carske vlasti dao je i car-spletkaroš Vasilij Šujski. Završio se i taj smutni period bez presedana za Rusiju sveopštim izborima novoga cara. Za drugi oblik vladavine, osim monarhije, Rusi (osim Novgorođana) jednostavno nijesu ni znali. Opet se pojavio car u Rusiji, ali to je bio drugačiji monarh, jer je došao na presto dogovorom u društvu.
Rusija je dosta dugo, trista i više godina, bila carevina i mnoga pokoljenja Rusa će još živjeti i iskreno obožavati sledećeg gospodara samo zato što je on monarh. Ipak je sakralni ogrtač već pao sa carskih ramena. Tabu je prestao da djeluje. Neće proći mnogo vremena i veliki dio ruskog naroda će, odbacujući Petrove reforme, smatrati cara antihristom. Za vrijeme Ivana Groznog narod je mogao da osjeća strah od carske krune, ali nesigurnost nikada. Blagorodni plemići će udarati burmuticom cara Pavla u slepoočnicu. Još kasnije, pod uticajem velike Francuske revolucije, dekabristi će se ozbiljno zamisliti da li treba, radi uspostavljanja republike u Rusiji, uništiti cijelu carsku porodicu, uključujući i djecu? Krajem XIX i početkom XX vijeka teroristi pokušavaju da bombom ubiju monarha. 1917. godine Februarska buržoaska revolucija svrgava cara, a Oktobarska revolucija ga strijelja. Ciklus je završen.
Bilo je još nekoliko lekcija koje su Rusi dobro naučili u toku smutnih vremena i one su se direktno ticale njihovih odnosa sa Zapadom.
Rusima je zadugo ostala u sjećanju okupirana Moskva od strane Poljaka, kao i poruge i uvrede na račun njihove vjere. Oprezan odnos prema rimokatoličkoj crkvi, koji je bio odavno prisutan kod Rusa, prerastao je u ubjeđenje kod većine da ona nije oponent, već podmukli i opasni neprijatelj. Rusi nijesu zatvorili vrata katoličkom Zapadu, ali sada poslije smute, sve šta je otuda dolazilo prosijavano je kroz gusto sito. Znanja iz svijeta su primana i upotrebljavana, ali religiozna shvatanja i stavovi nijesu prihvatani, osim rijetkih izuzetaka.
Pored toga, za vrijeme smute je značajno učvršćen autoritet pravoslavne crkve, jedino su je jeresi pomalo drmale. Upravo su pravoslavni manastiri bili poslednja ostrvca ruske kulture u okeanu haosa i nasilja i jedino sklonište za siromašne i unesrećene. Odatle su po cijeloj zemlji slali pisma sa pozivom na ujedinjenje naroda i protjerivanje iz zemlje svih intervenata. Jedno od takvih pisama je poslužilo kao podsticaj za organizovanje narodne dobrovoljačke vojske u Njižnjem Novgorodu, što je i pomoglo da se oslobodi Moskva od Poljaka.
Sve u svemu, odnos prema Zapadu se nije mnogo promijenio. Rusi su, naravno, vidjeli kako je većina zapadnih zemalja pokušala da iskoristi njihovo siromaštvo, ali su istovremeno dobro shvatili da smutu nijesu prouzrokovali stranci, već oni sami.
Smuta nije okrenula Rusiju od Zapada, iako su se tada Rusi sukobili sa njihovim lošim predstavnicima. Stranci nijesu postali ni neprijatelji, ni prijatelji, jednostavno, konačno je shvaćena očigledna činjenica, partnerstvo sa Zapadom ne samo da je poželjno, već je i neizbježno, i to zauvijek.
(NASTAVIĆE SE)