- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pored finansijske situacije, pažnja se obraćala i na fizičke i karakterne crte djevojke: „Slaba je, istina, al je darovita, dobrog srca, lijepa, pa uz sve to i bogata, što pored onih prvih svojstava dobija dvostruku vrijednost“.
Dobrota i skromnost bile su među najpoželjnijim djevojačkim osobinama. Nasuprot njima stoji gordost kao jedna od najnepoželjnijih crta. Stefan Stefanović, kojem je knez Miloš preporučio da ide i „vidi“ neku udovicu, stekao je o njoj nepovoljan utisak: „Lako sam primijetiti mogao da je vaspitanije njeno preovladalo gordeljivo obhoždenije koje je u običajima našim prezritelno!“
Zabilješke Jevrema Grujića o utiscima koje je na njega ostavila djevojka kojom je potom odlučio da se oženi, tipičan su primjer očekivanja jednog činovnika od buduće supruge. Svoju izabranicu Grujić je upoznao na dvorskom balu, a privukla ga je svojom skromnošću: „Na sjajnom balu... prvi put sam imao priliku da vidim jednu djevojku obučenu sasvim jednostavno u vunenoj haljini usred mnoštva blještavo odjevenih dama“.
Potom je uslijedio i konkretan potez: „U drugoj polovini avgusta 1856. [situacija na poslu] mi je odgovarala i davala dovoljno vremena da se pozabavim oko ženidbe. Kada sam prvi put ušao u kuću Herbeza, zatekao sam djevojku, koju sam prosio, kako plete u dvorištu. Ona nas je uvela unutra, gdje smo našli gospodina Herbeza. Gospođica izađe i poslije nekoliko minuta se vrati noseći kao posluženje ‚slatko‘, a zatim izađe. Tada otpoče razgovor o već poznatom cilju [posjete], na šta gospođa Herbez izađe da traži djevojčino mišljenje, a zatim se vrati nasmijana lica rekavši da ona pristaje. Tako je postignut sporazum i za formalnu proševinu za sklapanje braka. Kad su je pozvali, ušla je i svirala na klaviru.“
Grujić je u svom opisu istakao skromnost, smjernost i marljivost svoje izabranice: bila je obučena u vunenu haljinu, budućeg muža dočekala je s pletivom u dvorištu, potom je unijela posluženje i izašla iz sobe. Pored navedenih, tradicionalnih djevojačkih vrlina, Grujićeva izabranica posjedovala je još jednu vještinu koja je postajala sve poželjnija u višim građanskim krugovima – znala je da svira klavir.
Kao što su muzičko obrazovanje i poznavanje stranih jezika bili poželjni u višim činovničkim krugovima, tako su se pred žene koje su pripadale ostalim profesionalnim grupama postavljala neka druga očekivanja, koja su trebala da budu komplementarna zanimanjima njihovih supruga. Stevan Sremac je izabranicu glavnog junaka pripovijetke „Kir Geras“ koncizno opisao riječima: „Bila je lijepa, krotka i smjerna, i – što je ne manje važno – razumijevala se dobro u trgovinu“.
Svoje dileme u pogledu ženidbe zabilježio je i Vladan Đorđević. On je tradicionalne djevojačke vrline pretpostavio „damskim“ osobinama, a svoju izabranicu je opisao kao ženu „dobrog srca sa gotovo djetinjskom dušom. Istina, ona nije nikakva dama – ali ona će biti ne samo plodna nego i dobra mati, biće vrijedna i skromna žena i, što je važno, žena koja je kadra da bude samostalna hraniteljka svojoj djeci ako mene moj politički idealizam stropošta u kakvu nesreću“.
Đorđević nije gubio iz vida ni veliku razliku u obrazovanju koja je postojala između njega i njegove izabranice. Međutim, on je tom problemu prilazio sa tradicionalnog stanovišta o dominantnom uticaju muškarca na oblikovanje ženske ličnosti: „Ama razlika u obrazovanju? Ko meni smeta da Pauilinu obrazujem onako kako će trebati za moj budući položaj?“ Na prosvjećivanju žena nije se insistiralo zarad njihovog sopstvenog dobra; obrazovanje i vaspitanje žene trebalo je da bude adekvatno profesionalnom i društvenom položaju muža, odnosno u funkciji njegovog održanja.
Supružničke uloge najčešće se posmatraju kroz prizmu patrijarhalnog društva i objašnjavaju njegovim osnovnim principima – tradicionalnoj podjeli muških i ženskih poslova u domaćinstvu, kao i dominantnom položaju muškaraca i podređenoj ulozi žena: „Ženskinje vrši izmet svima muškima u kući: ona ih izuva i prinosi im odjeću i obuću, pere im noge i poliva i služi oko sovre. Ako je koje već za sovrom onda sijeda na iskraj, a kad ima gostiju onda i ne sijeda nikako, nego jednako dvori. Za nevjestu je sramota nazvati svoga muža po imenu; za njega, kroz dugo vrijeme ona ima samo rijč ‘on’. Uopšte, žena je u kući mlađa od svih odraslih, muških članova. Žensko muškome valja da priđe ruci, ma ono godinama i mlađe od nje bilo. Žensko valja uvijek da ustane, ma šta radilo, kad muško prođe i boga nazove. Žensko muškome ne smije preći put ni po što. I u samoj ckrvi, mjesto je ženskinju u zasebnoj pregradi, iza muškinja. Jedino starost daje poštovanje materi i mogućnost nekog uticaja na sinove“.(NASTAVIĆE SE)