-Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Ogromno geografsko prostranstvo, koje je nekad odvajalo staru moskovsku Rusiju od Zapadne Evrope, smanjilo se. Zapad je postao bliski susjed. Stranci im nijesu postali bolji prijatelji, ali jesu razumljiviji. Više iz nužde, nego dobrovoljno Rusi su još šire, nego ranije, otvorili vrata prema Zapadu, jer bez zapadnih ideja i novca zemlja se nije mogla podići na noge i to se pokazalo nemogućim. Vasilij Ključevski je primijetio: „Kad je car Mihailo došao na presto razorenog carstva posredstvom Staleške skupštine, on je potražio pomoć u državi i susreo se s izabranim predstavnicima Skupštine, koji su bili odani i pokorni podanici, ali među njima nije našao ni korisne saradnike, ni imućne ulagače novca. Tada se javila misao o neophodnosti i načinu priprema kako doći do novca i poslovnih ljudi negdje, gdje ima svega dosta, i onda su moskovski trgovci počeli razgovore s Vladom o korisnim strancima, koji mogu da isporuče „prehranu” i plate rad siromašnim ruskim ljudima, kao i da ih nauče svojim zanatima i poslovanju sa robom”.
Da nastave da žive u izolaciji, dalje nijesu mogli. Mnogi Rusi su, kako primjećuju neki istoričari, željeli da žive drugačije, nego prije. Poslije Smutnog vremena Rusi nijesu maštali samo o poretku u državi i stabilnosti, sa čime su bili upoznati, već uopšte o novom životu. Za bilo kojeg zdravomislećeg čovjeka, koji je za vrijeme Smute pažljivo pratio i posmatrao strance, jasno mu je bilo da su oni u tom momentu, ne samo više znali i umjeli od Rusa, ne samo da su bili materijalno bogatiji od njih, već su mnogo slobodnije živjeli od njih, ako imamo u vidu da su Rusi živjeli po Domostrojnim pravilima života (Propisi o uređenju života u kući i u društvu).
U tim vremenima Rusi su preživljavali tipični posttraumatični sindrom, jer je to bilo vrijeme nezavršenih unutrašnjih nesporazuma i neslaganja. Na dva jednostavna pitanja (Ko je kriv? Šta da se radi?) u društvu su se čula dva različita odgovora. Grčki i zapadni uticaj su se ponovo sudarili i počeli žestoku borbu za dušu i razum ruskog čovjeka.
Jedni su sve nesreće i neuspjehe u Smutnom vremenu objašnjavali time da su Rusi zaboravili amanet svojih očeva i djedova i zato su predlagali da se vrate nazad, prema korijenima pravoslavlja, prema asketizmu i samoodricanju. Drugi su ubjeđivali u neophodnost da se uči od onih, koji znaju više i postepeno, sakupljajući snagu i iskustvo, stizati one, koji su otišli naprijed. Samo je to, sa njihove tačke gledišta, bila garancija zemlji da u budućnosti obezbijedi sebi procvat i sigurnost. Ključevski piše: „... Grčki uticaj je bio na crkvu, a zapadni na državu. Grčki uticaj je zahvatao cijelo društvo, ali nije cijelog čovjeka, a zapad je zahvatio cijelog čovjeka, ali nije cijelo društvo”.
Od toga besmislenog podvajanja, zapravo moglo se i poludjeti. Smutno vrijeme je podijelilo rusko društvo na dva dijela, jedni su s nadom počeli gledati na Istok i u prošlost, a drugi na Zapad i u budućnost.
Začetak tog raskola prvi je, izgleda, otkrio pisar Ivan Timofejev, istoričar, koji je za vrijeme carovanja Mihaila Romanova napisao nekakav „Vremenik”. Upravo on je s osjećanjem primijetio da su Rusi poslije Smute prestali da vjeruju jedan drugom, okrenuli leđa jedni drugima, ili kako kaže Timofejev „jedni su gledali prema istoku, a oni drugi prema zapadu”. Prema Ključevskom, tek od tog momenta se može govoriti ozbiljno o zapadnog uticaja na Rusiju:
„Kad govorimo o početku zapadnog uticaja na Rusiju, neophodno je unaprijed što tačnije definisati samo shvatanje uticaja. I prije XV i XVI vijeka Rusija je znala dosta o Zapadnoj Evropi, obavljala s njom kojekakve poslove, imala diplomatske i poslovne odnose, ugledala se na nju i koristila njen napredak u prosvjećivanju, pozivala njene umjetnike, majstore, ljekare i vojne stručnjake. To je bila razmjena iskustava i komunikacija, a ne uticaj. Uticaj se javlja kada društvo, koje ga prima, počne da biva svjesno prednosti okoline i kulture, koja vrši uticaj i neophodnost da od nje uči i duhovno joj se potčini, prihvatajući od nje ne samo komfor života, nego i najosnovniji način življenja, stavove, shvatanja, običaje i društvene odnose. Takav odnos prema Zapadnoj Evropi kod nas se pojavljuje tek u XVII vijeku”.
U potpunosti i sa svim se složiti, čak i ako je u pitanju takav autoritet kao što je Ključevski, ipak nije obavezno. Kao prvo, uticaj ljudi i zemalja jednih na druge, kao što je poznato, nije ni blizu odraza pritiska nečijeg promišljenog ili nepromišljenog kompleksa manje vrijednosti, jer su uticaju podležni svi, čak i najjači i sasvim najbolji. Može se diskutovati i o vremenu. Prije smo već govorili o stvarnom i principijelnom uticaju zapadnih ideja na Rusiju, na primjer, o racionalizmu, koji je došao s jeresima, prvo u Novgorod, a zatim u Moskvu. Naravno, to već nije bila obična „komunikacija”.
Ali, u osnovi Ključevski je u pravu. Upravo poslije Smute, slabosti prethodnog društvenog i duhovnog uređenja, koje su se pokazale, očigledno su natjerale Ruse da zaborave na prethodno nacionalno samozadovoljstvo, oni počinju kritički da gledaju na sebe, na svoju zemlju, istoriju, državno uređenje, ne prihvataju stare moskovske težnje da budu umišljeni centar svega.
Potrebna i spasonosna samokritika da se sve može popraviti prešla je u krajnost. To stalno kretanje klatna, koje se pokrenulo zbog nereda, koji su prouzrokavani Smutom i zbog suvišne samouvjerenosti prema neskrivenoj malodušnosti i nepovjerenju u sopstvene snage, naravno, takođe je potpomoglo da se u traženju novih istina, pogled mnogih Rusa s nadom okrenuo prema Zapadu.
Ova razmišljanja ne možemo nikako smatrati objektivnim i odmjerenim, jer u svijesti mnogih, na smjenu jednih mitova s iluzijama su došli drugi, ali već pod uticajem Zapada. Trebalo je vremena da se klatno zaustavi i krajnosti u ljudskoj svijesti su bile savladane.
(NASTAVIĆE SE)