-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Patrijarhalni model porodičnih odnosa gotovo uvijek se predstavlja na primjeru složenih porodica koje su smatrane karakterističnim oblikom porodice u srpskom društvu. Stroga i precizna podjela uloga i poslova između žena i muškaraca vjerovatno je najviše bila izražena u takvim, mnogobrojnim porodicama. Bračni parovi koji su zajednički život započinjali unutar šire porodice bili su ograničeni od strane starijih ukućana koji su imali viši položaj u porodičnoj hijerarhiji. Nezadovoljstvo koje je iz takvog porodičnog poretka proizilazilo bilo je i jedan od razloga za dijeljenje velikih zadružnih porodica na nuklearne: „Čim u jednoj kući budu više od 2-3 žene, koje najviše nemogući se između sebe slagati, proizvode tim nesoglasija i razdore između ljudi zadrugara, pa ovo nesoglasje i razdor uobšte između sviju zadrugara samo dijeljenjem familija zadružni prestaje, a ničim drugim neutamanjuje se“.
Žensko nezadovoljstvo u većini slučajeva predstavljalo je povod, a ne uzrok za diobu zadruga. Međutim, insistiranje na ženskom činiocu, kao presudnom za rušenje institucije koja je smatrana izrazom srpskog „nacionalnog duha“, govori o značaju koji se pridavao uticaju žena u porodici i društvu. S druge strane, predstavljanje žena kao nosilaca remetilačkih i rušilačkih sila vjerovatno može da se dovede u vezu s tradicionalnim poimanjem ženskog elementa kao demonskog.
Napredak u porodičnoj hijerarhiji odvijao se postepeno. Muškarac je status ravnopravnog člana porodice sticao ženidbom i svoj društveni identitet je u velikoj mjeri gradio na ulozi muža. Nevjesta je smatrana najmlađim članom porodice i tokom prve godine bračnog života od nje se očekivalo da bude uslužna prema svakom ukućaninu. Unapređenju njenog statusa u okviru porodice najviše je doprinosilo rađanje djece. Žena sa ulogom majke, a naročito majke muškog djeteta, uživala je bolji položaj od žene koja nije imala djecu: „Dvije godine pošto sam došla u kuću [mladoženjinu] Bog mi dade te rodim dijete. Ja sam se tome radovala iako je bila djevojčica. Do tada sam se osjećala sama i kao stranac u ovoj kući... A koliko sam tek bila radosna kada sam rodila Milenka! Sa njim sam osjetila da mi je porasla snaga i ‚orabrila‘ sam se... I svi ‚kućani‘ su pokazivali više obzira prema meni“.
Međutim, zadruge nijesu činile većinu porodica u srpskom društvu. Mnogobrojna porodica predstavljala je društveni ideal kojem se težilo, ali koji se u praksi rijetko dostizao. Zadružni život često je bio samo jedna faza u porodičnom ciklusu; za mlade bračne parove to je najčešće bio prvi stepenik u zajedničkom životu, poslije kojeg je slijedio život u nuklearnoj porodici. Iako je život u inokoštini smatran tegobnijim od života unutar složene porodice, bračni partneri su u nuklearnim porodicama imali veći manevarski prostor za definisanje svojih pozicija i međusobnih odnosa: „Muž i žena, kad su sami, imaju slobodan život, mogu da se kreću kako hoće, da idu na posao kad hoće i da rade dokle hoće, a to već ne može da bude u zadruzi“.
Poslovi u seoskom domaćinstvu podijeljeni su na osnovu rodne pripadnosti. Međutim, ta podjela postoji više kao ideološki koncept, dok se u praksi muške i ženske uloge prepliću. Muškarac svoj identitet zasniva na ulozi starješine porodice, njenog hranitelja i zaštitnika. Vrednoća, razumnost, poštenje i samodisciplina su muške osobine koje se visoko vrednuju u seoskom društvu. Autoritet muškarca zasniva se na tim kvalitetima, a ne na upotrebi sile. Sposobnost muškarca da brine o svojoj porodici i imanju određuje i njegov status u seoskoj zajednici; onaj koji „nije kadar sebi kolibu sastaviti“ manje je vrijedan u očima kolektiva.
Vođenje domaćinstva jedna je od ženinih najvažnijih obaveza. Najpoželjnije ženske osobine su vrednoća i trezvenost, neophodne za uspješno obavljanje te dužnosti. Vođenje domaćinstva nije smatrano samo ženskom dužnošću, već i njenim pravom, pošto se na njemu u velikoj mjeri zasnivao njen lični i društveni identitet. Stoga su pored termina žena, najčešći izrazi koje muškarci koriste za svoje supruge – domaćica i gazdarica.
Žena i muškarac nijesu samo poslovni, već i emotivni partneri. „Moj starješina i moj drug“ – sintagma koju je umjesto izraza muž upotrijebila jedna žena, koncizno opisuje kompleksnost uloga u braku. Širok prostor između funkcija koje simbolišu riječi starješina i drug ostavljao je velike mogućnosti za njihovo definisanje i uspostavljanje međusobnih relacija koje su za posledicu imale formiranje različitih tipova muške „dominacije“. Preplijetanje ekonomskih i emotivnih funkcija bračnih partnera otvaralo je širok manevarski prostor u kojem su te funkcije preispitivane i iskušavane, potvrđivane i negirane, širene i sužavane jedne na račun drugih.
(NASTAVIĆE SE)