Kao datum rođenja Dušana Dodića porodično smo pominjali isključivo 29. februar 1883. Taj datum mi se dobro urezao u pamćenje, jer mi je baba Danica (koju sam zvao „Nana”) puno puta pominjala kako je djed Dušan mogao da slavi svoj rođendan samo svake četvrte godine. Tek nedavno sam saznao da arhive pominju i neke druge datume (matematički govoreno, svi ti drugi datumi su u „epsilon” okolini gore pomenutog datuma). Zato je porodica prepustila da tačan datum rođenja Dušana Dodića odrede eksperti koji se bave ovom problematikom.
O životu mog djeda po majci, Dušana Dodića, ovdje pišem na bazi kazivanja moje babe Danice Dodić, njegove supruge, i moje majke, Simonide Dodić Milutinović (njegove jedine kćerke). U ovom feljtonu ima i dijelova o osobinama mog djede Dušana, što čitaocu omogućava, kad kasnije bude čitao o njegovim potomcima, da ustanovi koje su se to osobine djeda Dušana prenosile iz generacije u generaciju. Tih osobina možda najviše ima kod mene, jer se u narodu često priča da kćerka liči na oca (moja majka Simonida na svog oca Dušana), a sin na majku (ja na moju majku Simonidu). Po takvom vjerovanju, te osobine se gase sa mnom, jer ja nemam ženske djece.
Po predanju, Dodići potiču iz bratstva Doda koje je živjelo u sjevernoj Albaniji, u oblasti Dukađin, kao dio plemena Mir Dita (Dobar dan). Dode su većinom hrišćani katolici. Jedan je otišao na sjever, iz nekog razloga, meću Srbima se posrbio i postao pravoslavac. Ne znam da li je to mit ili je to istina. Zato sam malo istraživao po internetu i tamo svašta našao, pa mi je sada još manje jasno šta bi moglo biti prava istina.
Sledeće je nepobitno tačno: u toku povlačenja srpske vojske preko Albanije, jedinica kojom je komandovao moj djed Dušan Dodić, prolazila je kroz predio u kom žive Dode. Pošto je imao jaku svijest o tom svom porijeklu, dao je da se starješini sela javi ko dolazi. Navodno, starješina ga je primio u svoju kuću na prenoćište. Sve djedine vojnike-konjanike razmjestio je po seoskim kućama. Sledećeg dana, svakom vojniku su domaćini spremili hranu za tri dana, a isto i konjima. Tako su se rastali na najljepši mogući način.
Godine 1945, prije nego što je bila zatvorena granica između Jugoslavije i Albanije, jednog dana na vrata moje babe Danice, u Dalmatinskoj ulici u Beogradu, zazvoni neko. Ona otvori i vidi Albanca sa kečetom. Onda, u strahu, brzo zatvori vrata, jer je tada živjela u kući sama sa mojom tada još neudatom majkom i svega se bojala u tim nestabilnim vremenima. Onda je poslije oko sat vremena bojažljivo otvorila vrata da vidi da li je opasnost prošla i zatekla fotografiju tog Dode, koji je bio zapovjednik sela, i koji je ugostio mog djedu i njegove vojnike-konjanike. Pretpostavljamo da je to na vratima stana u Dalmatinskoj ulici bio njegov unuk. Taj unuk se nikad kasnije nije vratio na vrata stana u Dalmatinskoj ulici, ali tu sliku još čuvamo, a moj ujak Ratoljub je poslije puno godina dao da se po toj slici uradi jedan akvarel i taj akvarel ja još čuvam u „Muzeju Dodića” u Dalmatinskoj ulici u Beogradu (ništa nijesam bacio što je ostalo od Dodića, kojih više oko mene nema, nego sam u potkrovlju kuće preuredio jedan prostor, najbolje što su dozvoljavale moje finansijske mogućnosti i specifična arhitektura zgrade, i tu sve njihove stvari držim, ali ne po kutijama i neuredno, već kao eksponate, veoma uredno i tematski razvrstano, kao na nekoj izložbi).
Iz radoznalosti sam pet godina zaredom dva puta godišnje išao u Skadar da držim nastavu na Univerzitetu. Bilo me je začudilo da je njihov tadašnji rektor govorio srpski bez akcenta, jer se taj jezik govorio u njegovoj kući, iako je on već više generacija bio Albanac. Iz priče sa njim sam dosta shvatio o načinima miješanja dva susjedna naroda, Srba i Albanaca, pa ću to svoje laičko shvatanje sada izložiti, više da bih pokazao u šta neki ljudi u tom podneblju vjeruju, i kako ja lično gledam na tu granu porijekla djeda Dušana Dodića, nego da bih podvukao ono što su po mom mišljenju neoborive istorijske činjenice.
(Nastaviće se)

---