- PIŠE: BUDIMIR DUBAK

Obimno pjesničko djelo koje je stvorio Radomir Uljarević, tokom više od tri decenije, zaslužuje temeljnu analizu i određivanje njenog mjesta u savremenoj srpskoj poeziji. Od prve zbirke „Mijena“, koja je objavljena 1979. godine, do knjige „Škola odučavanja“ (2015), pjesnik je objavio petnaestak naslova.
Ako bismo pokušali da odredimo neke konstante Uljarevićevog pjevanja i mišljenja, onda bi među njima centralno mjesto zauzela opsesija fenomenom jezika, govora, teksta, pisma, pjesme...
Budući da knjiga Radomira Uljarevića, „Crna kutija“, na svojevrstan način predstavlja sintezu njegovih višedecenijskih traganja i tvoračkog iskustva, ovom prilikom je uzimamo kao „ogledni uzorak“.
Samim naslovom pjesnik saopštava da je u knjizi riječ o nekom strašnom udesu, čiji uzrok je, kao u kakvoj avionskoj katastrofi, registrovala crna kutija.
O kakvoj nesreći svjedoči ta „crna kutija“, kroz usta pjesnika, koji je dešifruje, možda bismo najbolje mogli da se obavijestimo u pjesmi „Prag“, iz prethodne knjige „Neke stvari i ostalo“ (2007). Prva strofa glasi: „Zver je zaustila/ Da proguta vlastiti jezik“.
Ovdje se javlja ona zvijer iz Apokalipse, koja je zinula, ne da proguta svoj jezik kao mesnati organ govora, već jezik kao Logos. Baš kako se u Otkrovenju Jovanovom kaže za zvijer: „I otvori usta svoja za huljenje na Boga, da huli na ime njegovo, i na kuću njegovu, i na one koji žive na nebu“.
To potvrđuju i stihovi pjesme „Rečnik molitve“ (iz iste knjige): „Jezik je/ rečnik molitve// usavršava ga svako/ do nemosti// javlja se na jeziku/ koji ne čujemo// rečima u kojima smo/ sahranjeni// molitvama u kojima smo// odhranjeni“.
Jezik kao Božija tvorevina, kao Logos koji stoji na početku svijeta, kao njegov Tvorac, najstariji je, primarni čovjekov zavičaj. Čovjekov je „primalni krik“, kako je naslovljena jedna Uljarevićeva knjiga.
Gutanje sopstvenog jezika je katastrofična vizija kraja istorije. Kraja svijeta.
„Crna kutija“ čuva „pogubljene slike o nama“, kako glasi prvi stih uvodne pjesme „Prozori na nemogućim zidovima“. Nisu samo riječi ostale da svjedoče o udesu, već „prošlost je ispred/ vraćena u crnu kutiju/ u svoju unutrašnjost“.
Doduše, kraj putovanja tom letilicom, kao kraj vremena i istorije, oličen je u udesu Slova, kroz njegovo rastakanje i obesmišljavanje: „Slova se utrostručuju/usložnjavaju se znakovi/ seizmograf/ bilježi dah/ ispisuje poruke/ za pokolenja/ kojih više neće ni biti“.
To slanje poruke, s punom sviješću da nema primaoca kome je upućena, vrhunac je očajanja.
Putovanje se odvija i natraške, kao u pjesmi „Let u svim pravcima“: „Stodvadesetsedam upokojenih/Lete natraške/Direktno u život“.
Putovanje se odvija u tunelima, gdje „vozači uleću/bez straha/od izvesnosti/šta ih sve čeka/u grotlu zemlje“. Kao da se putnici pod zemljom osjećaju bezbednije nego na nebu, gdje „svest o udesu/nadilazi svest/o bezbednom putovanju“. („Iz časa u čas“).
Čudno je i ponašanje vozača, dok prolaze kraj groblja, jer katkad zaborave „da priguše svetlo // da ne zaslepe mrtve“. Ali još neobičnije je kad: „Izgubi se granica među svetovima/zaslepljeni uđu/i posedaju na prazna mesta“.
Svojevrsno putovanje predstavlja i pogled kroz prozor, kad se ugledaju stvari „od kojih se namah oslepi“. Gubi se granica između predodređenosti i slobodne volje.
Pomenuti oblici putovanja predstavljaju neku vrstu ovozemaljske pojavnosti „lavirintskog putovanja“, čiji akter je „lavirintski putnik“. To pjesnik eksplicitno saopštava u pjesmi „Lavirint u čovjeku koji je u lavirintu“ (po K. G. Jungu).
Lavirint kao drevna tvorevina egipatske i kritske civilizacije, koji se preobražavao u mitove i simbole, već milenijumima služi kao neiscrpna inspiracija umjetnika (prije svega pisaca i slikara), kao i filosofa i naučnika. Toliko je moćna ta praslika, da njena čar, po riječima Plutarha, „premašuje utisak koji mogu da izazovu najsrećnije pogođene metafore“.
Očigledno je za ovu pjesmu Uljareviću bio direktan podsticaj (što i sam ukazuje natuknicom) Jungovo poimanje ovog simbola, čemu je kultni psihoanalitičar posvetio knjigu „Lavirint u čovjeku“.
Lavirint je svojevrsna struktura „kolektivno nesvjesnog“, koje je Jung 1912. godine nazvao „praslikama“, pa zatim, prema J. Burkhartu „prvobitnim slikama“, te „dominantama kolektivno nesvjesnog“, i najzad, 1919. godine, „arhetipovima“, što je opet preuzeo od Dionizijusa Areopagite.
(...)
U najnovijoj knjizi „Škola odučavanja“ (2015), koja je svojevrsni pjesnički putopis sa Svete Gore, Uljarević se vraća fenomenu jezika i slova. „Oktoih“ je samo jedna od „crnih kutija“ našeg kolektivnog pamćenja, koja je pretekla nakon udesa, da pouzdano svjedoči o tome ko smo, i šta smo dali hrišćanskoj, pravoslavnoj duhovnosti i kulturi. U toj biblioteci vječnosti nalazi se i prvi srpski bukvar sočinitelja inoka Save iz Dečana, sabrata manastira Gradište, u Buljarici, kraj Petrovca na moru, koji je metoh Hilandara. Bukvar je štampan u knjigopečatnji Božidara Vukovića Podgoričanina, u Veneciji, 1597. godine.
Uljarevićeva pjesma „Prvi srpski bukvar“ poziva se na još jednu „crnu kutiju“ srpske slovesnosti. Međutim, pjesnik aktuelizuje dramu srpskog jezika u dukljanskom Montenegru, gdje su ćirilica i srpski jezik prikovani na točak za mučenje, da se, kako veli: „Slovo po slovo odvoji od kosti/da se novogovor/pretvori u zmiju/sa dvosjeklim jezikom/sa nemuštim jezikom/na kom je molitva napisana“.
O strašnoj bolesti, miljkovićevski kazano, koja se manifestuje u jezikocidu, što ga savremeni Crnogorci, u pohodu na svoje pretke, vrše nad sopstvenim identitetom, gorko svjedoči i poezija Radomira Uljarevića.
(NASTAVIĆE SE)