Gotovo istovremeno, na Savjetovanju 81 komunističke i radničke partije u Moskvi, Jugoslavija je teško optužena za revizionizam. Istovremeno su kombinovane „dobre želje“ sa političkom saradnjom, davana obećanja oko obnove ekonomskih pregovora, činjeni koraci na održanju kulturne saradnje i rađeno, kako su primjećivale naše diplomate, „na kompromitaciji Jugoslavije“.
Dvojnu politiku nastupa jugoslovenske diplomate su objašnjavale nastojanjem Moskve da neutrališe negativan odjek koji je izazvala Deklaracija 81 komunističke i radničke partije u svijetu, spriječi aktivniji jugoslovenski nastup u „razotkrivanju stvarnih ciljeva Deklaracije i politike SSSR“ koja je u njenoj osnovi, ograniči dalje jačanje saradnje Jugoslavije sa zemljama Trećeg svijeta i Zapadom. Takođe je uočavano da je sovjetska politika prema Jugoslaviji u funkciji djelotvornijeg ‚„manevrisanja“ Moskve unutar socijalističkog lagera. Procjenjivano je da će pritisak na Jugoslaviju biti „stalna komponenta sovjetske politike“, a da će sredstva koja će se koristiti zavisiti od „momentalnih mogućnosti i potreba SSSR-a“. Zaključivano je „da su Rusi pokazivali veoma malo želje da sa nama razmjenjuju mišljenja na jednoj konstruktivnoj i ravnopravnoj osnovi“ i da je iz tih razloga većina kontakata „informativno veoma oskudna“.
O postojećim odnosima na državnom nivou ambasador Jugoslavije u Moskvi Lazar Mojsov je, u izvještaju za 1960, dao veoma upečatljivu ocjenu. Veze sa MID-om je ocijenio kao „povremene“ i uvijek na jugoslovensku inicijativu. Konstatovao je da je rukovodstvo MID-a „tokom čitave godine rezervisano prema našem predstavništvu“. Postojeće komunikacije sa Sovjetima ocijenio je kao „veoma otežane“ uz postojanje samo jednog kanala saradnje preko Evropskog odjeljenja MID-a. Izvještavajući o „razmjeni mišljenja“ koju je ostvario tokom 1960. zapisao je – „nailazili na dosta krut i rezervisan stav tako da se takvo stanje ne može smatrati normalnim“. Po pitanju partijskih kontakata ambasade Mojsov je naglasio da ih nije bilo. Postojeće stanje upečatljivo ilustruje i konstataciju da su diplomatski službenici jugoslovenske ambasade u Moskvi „rijetko dolazili u mogućnost da sa funkcionerima CK KPSS i nezvanično razgovaraju“.
U nedostatku kvalitetnih bilateralnih i partijskih odnosa Sovjetski Savez i Jugoslavija su, početkom 60-ih godina, „komunikaciju“ ostvarivali posredno. Jedan od prostora sučeljavanja dviju država i partija postala je politika koju su vodili u Trećem svijetu i borba za uticaj na revolucionarne i napredne pokrete u zemljama tek oslobođenim od kolonijalne vlasti. Sovjetska strana se od početka suprotstavljala jugoslovenskoj politici neangažovanosti. Samim tim Moskva se protivila i svima idejama okupljanja, zajedničkog nastupa i organizovanja skupova neangažovanih zemalja koji nijesu bili od nje inicirani. Takve inicijative je Sovjetski Savez, po mišljenju jugoslovenskih diplomata, doživljavao kao prijetnju sopstvenim pozicijama među afričkim i azijskim zemljama i smatrao ih pokušajem kreiranja „trećeg bloka“ koji bi bio suprotstavljen „socijalističkom lageru“. Ipak, sa protokom vremena, pojava „nove snage“ u svjetskoj politici, nije se mogla ignorisati. Politička akcija neangažovanih zemalja tako je dovela do novog susreta Tita i Hruščova i laganog obnavljanja saradnje.
Suočeni sa uznemirujućim stanjem u svijetu i ubijeđeni da velike sile nijesu sposobne za postizanje kompromisa oko ključnih pitanja svjetskog mira, predstavnici pet neangažovanih država (Tito, Naser, Nikrumah, Nehru i Sukarno), okupljeni na Petnaestom zasijedanju Generalne skupštine u Njujorku (septembar 1960), odlučili su da preduzmu posredničku akciju sa ciljem da dođe do susreta Hruščova i Ajzenhauera. Tako je u Njujorku, u okviru posredničkih aktivnosti, 28. septembra 1960. došlo i do susreta Tita i Hruščova. Njihov susret je počeo riječima: „Odavno nijesmo razgovarali“, a završio se nastojanjem obje strane da definišu područje međusobne saglasnosti i prostore ispunjene različitim stavovima. Tokom susreta razgovaralo se o pomoći nerazvijenim zemljama, kolonijalizmu, ulozi Ujedinjenih nacija u rešavanju svjetskih kriza, razoružanju. Hladnom ratu, vojnim mogućnostima Sovjetskog Saveza u eventualnom vojnom sukobu, potrebi očuvanja mira u svijetu, perspektivi razvoja SSSR. Teme vezane za međusobne odnose Jugoslavije i Sovjetskog Saveza nijesu otvarane. Na konkretno pitanje o eventualnom susretu sa predsjednikom Ajzenhauerom Hruščov je dao negativan odgovor. Saglasnost dva predsjednika postignuta je oko ocjene situacije u Kongu, osude američkih pritisaka na Kubu, izbora novog generalnog sekretara i očuvanja OUN, prijema NR Kine u OUN, osude međunarodne špijunaže. Prisutnim Jugoslovenima je, poslije tog neplaniranog susreta, ostao utisak da je Hruščov nastojao da o pitanjima za koja je SSSR bio zainteresovan „dobije na licu mjesta punu podršku“ i tako se osigura da kasnije, ukoliko jugoslovenska strana postupi drugačije, „može da se poziva na postignutu saglasnost i naše odstupanje“. Bio je to, svakako, gest nepovjerenja prema jugoslovenskom državnom vrhu koji je Hruščov sa namjerom prenaglasio.
(NASTAVIĆE SE)

---