Za ovo djelo
Pasternak je dobio Nobelovu nagradu 1958. godine, i u telegramu Nobelovom komitetu 29. oktobra 1958, kaže: „Beskrajno zahvalan, dirnut, iznenađen, ponosan i presrećan.”
Počeli su da stižu telegrami čestitke, posjete prijatelja, strani novinari.
Pasternakova supruga
Zinaida Nikolajeva pitala je kakva joj haljina potrebna za put u Stokholm. Bila je puna i apsolutna pobjeda i priznanje i čast ukazana cijeloj ruskoj literaturi. Ali, poslije jedne od najburnijih političkih i književnih rasprava u Rusiji 20. vijeka, Pasternak je bio prinuđen da se odrekne nagrade. Okrutni, neviđeni politički pritisak na pisca rezultirao je dubokim tragizmom skrativši mu život.
Već od 1946. godine pojavljivale su se vijesti da bi roman „Doktor Živago” mogao da dobije najveće svjetsko književno priznanje, ali na sve te priče Pasternak je bio prinuđen da se pravda; „Prema tvrđenju Saveza književnika u nekim književnim krugovima na Zapadu pridaje se neodgovarajući značaj mome radu, inače skromnom i neplodnom...” Lično smatrao je da će nagradu dobiti
Alberto Moravija.
Rukopis ovog romana dugo nije mogao da bude objavljen i kada je već izgubio svaku nadu od sovjetskih izdavača kojima je rukopis slao, na scenu stupa
Robert D`Anđelo, italijanski izvještač sa Radio Moskve, u ime milijardera
Đakoma Fertrinelija, ljevičarskog izdavača. D` Anđelo je posjetio Pasternaka u njegovoj dači u Peredelkinu: „Bio je divan majski dan, Pasternaka sam zatekao u njegovoj bašti, pozdravio me je toplo i jednostavno. Kad sam mu objasnio cilj moje posjete djelovao je kao zatečen. Bilo je očigledno da nikada ranije nije razmišljao o saradnji sa stranim izdavačima”. D`Anđelo je rekao Pasternaku da nijedan sovjetski funkcioner nije javno i formalno osudio roman, već da se on nalazi u svojevrsnom limbu. Pasternak je izvjesno vrijeme razmišljao, zatim je ušao u kuću da bi se vratio noseći rukopis. Pri pozdravljanju sa D` Anđelom, rekao mu je: „Pozvali ste me da učestvujem u svom smaknuću.”
Saznavši za ovaj događaj sovjetske vlasti su oštro reagovale, zahtijevajući od Italijanske komunističke partije da izvrši pritisak na Feltrinelija da vrati rukopis. No, izdavač je takav zahtjev odlučno odbio. Roman se pojavio već 1957, a odmah zatim slijedile su optužbe upućene Pasternaku.
Na sadržaj romana prvi je „upozorio” neki prerevnosni lektor, „čuvajući” novu stvarnost; čak je i
Nikita Hruščov smatrao da iz romana treba izbaciti nekih 300 neodgovarajućih riječi. Pasternak je sa indignacijom odbacivao sve optužbe, ali lavina napada je dobila zamajac i svom silinom se obrušila na njega. Zabrana objavljivanja romana u Sovjetskom Savezu zapečatila je njegovu sudbinu. Kako piše
Ilja Erenburg, Pasternak je bio osoba „koja je živjela u sebi, sa sobom i od sebe.” Jevtušenko kaže da se „dobijao utisak da on nije ljudsko biće, nego miris zraka, svijetla, žubor”.
Jednoj rođaci Pasternak piše: „Ima ljudi (doduše, malo ih je) koji me duboko vole i svim sam im srcem na tome zahvalan. Za njih pišem ovaj roman, kao da im pišem dugačko pismo. Želim da donesem istorijsku sliku Rusije u poslednjih 45 godina i u tančine prikažem sve vidove te teške i tužne teme, kako su to radili
Dikens i
Dostojevski”. Nešto prije smrti povjerio je pjesnikinji
Jeleni Blagninoj koliko mu je drago što je ispunio tu obavezu prema samom sebi: „Ne znam šta me još čeka. Vjerovatno će mi se povremeno događati razna iznenađenja, ali štogod da se dogodi, koliko god to bilo neugodno ili čak užasno, nikad neće nadmašiti zadovoljstvo koje osjećam što nisam popustio pred licemerjem i što sam se u potpunosti izrazio”.
Samo je nekoliko usamljenih članova Udruženja pisaca ustalo u njegovu odbranu ističući da je roman „bezgrešno djelo” ruske književnosti. Ipak, oni su predstavljali manjinu. Kada je djelo dobilo Nobela, „Literaturnaja gazeta” Pasternaka je proglasio „bijesnim književnim snobom”, a roman „bezvrijednim i sramnim djelom”.
U izjavi Udruženja, u kojoj se jasno moglo naslutiti da će pisac biti suspendovan, kaže se, takođe, da je Pasternak skoro potpuno raskinuo veze sa svojom prošlošću i svojom domovinom.
„Neka postane pravi emigrant. Neka pođe u svoj kapitalistički raj!”
PIŠE: MILICA KRALj
(NASTAVIĆE SE)
)){kind=small}
