-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Djeca velikih ljudi, kako to često vole da kažu, su kopija svojih roditelja. Tako ni sin Petra I nije trebalo da bude izuzetak. Uzrok ovog fenomena je upitan. Dosad još niko nije razumno objasnio šta ovdje više utiče, ili genetika, ili nedostatak pažnje prema sopstvenoj djeci od strane genijalnih, ali stalno zauzetih roditelja svojim poslom.

Princ Aleksej, kojega je rodila Jevdokija Lopuhina 18.februara 1690.godine, ostavio je nejasan i tragičan trag u ruskoj istoriji. Car Petar Aleksejevič i Aleksej Petrovič su kao slika u ogledalu, gdje je sve izokrenuto. Otac i sin su, vjerovatno, ličili jedan na drugog samo po vanjskom izgledu, obojica su bili visoki i sa upalim grudima. U svemu ostalom su bili krajnja suprotnost. Po svom temperamentu, otac je ličio na proključali vulkan, a sin na malu upaljenu svijeću. Jedan je mrzio Moskvu, a drugi Peterburg. Prvi je volio da gradi i stvara, a drugi je imao naklonost prema crkvi i molitvama.

Sve bi to bila zasebna porodična stvar, da, ipak, Aleksej, imajući u vidu da je bio naslednik prestola, nije pokazivao interesovanje da naslijedi svoga oca u poslovima. Pored toga, princ je postepeno postajao principijelni protivnik Petrovih reformi i maštao da poslije očeve smrti vrati sve nazad na staro. Ako je Petar čvrstom rukom vodio svoj brod na zapad u Evropu, onda je Aleksej čekao, kad se oslobodi mjesto kapetana, da usmjeri brod prema istoku. Na taj način neslaganje je izašlo van porodice i sukob je bio neizbježan.

Petru se može sa pravom prigovoriti zbog toga što se on dosta trudio da omogući pristojno obrazovanje Rusiji, a nije mogao da vaspita sopstvenog sina. Sin je bio lijen, ali nije bio nimalo glup, šta je, uostalom, priznao i otac. Poslije zatvaranja majke u manastir, što je samo po sebi izazvalo psihičku traumu kod djeteta, princa su predali na vaspitavanje Menšikovu i učitelju iz inostranstva Henrihu Hjusenu. Vaspitač Menšikov praktično nije bio sa njim, jer je u isto vrijeme izvršavao mnoga druga careva naređenja, kao i Hjusen koji je stalno bio na putovanjima po inostranstvu, gdje je obavljao razne diplomatske misije.

Zatim je Petar izveo još jedan neuspješan pedagoški eksperiment. Neko vrijeme princa je vaspitavao njemac Martin Nojbehauer, natprosječan čovjek, ali uporni karijerista i spletkaroš, koji je namučio sve visoke činovnike na dvoru svojim zahtjevima. Na kraju je Nojbehauer prebjegao kod Karla XII i dobio mjesto švedskog ambasadora na dvoru turskog sultana. Osim toga, Nojbehauer se proslavio po tome što je, vjerovatno, prvi u istoriji počeo informativni rat protiv Rusije, izdajući brošure o tome kako Rusi ugnjetavaju strance u svojoj državi. O nekim epizodama tog značajnog rata govorićemo malo kasnije.

Zbog svega toga Aleksej nije mjesecima radio ništa, a stvoreni vakuum su popunili politički Petrovi protivnici, koji su ubjeđivali dječaka da reforme donose samo štetu i uvjeravali ga u to da je njegova misija istorijska, da poslije očeve smrti vrati Rusiji stari djedovski poredak. Naslednik je, kao sunđer, upijao sve to kao ispravnu informaciju i slušao bezbrojne glasine o nezadovoljstvu naroda u zemlji.

1711. godine, dok je bio u Drezdenu, Aleksej je dobio vijest o propovijedi, koju je izgovorio rjazanski mitropolit Stefan Javorski, u kojoj je sveštenik osudio Petrovu politiku i izrazio nadu da će naslednik, kad dođe na vlast, da se vrati na staro uređenje, tj. kako je bilo prije Petra. Uvijek veoma oprezan (on je volio da se dopisuje u šiframa, čak i sa drugovima), ovog puta carević nije uspio da se uzdrži i otvoreno je zamolio svog duhovnika da mu pošalje formulaciju skandalozne propovijedi. Kasnije će to pismo postati jedan od dokaza krivice na političkom procesu, koji je organizovao otac protiv sina.

Svi Petrovi pokušaji da Alekseja privuče reformama i državnim poslovima su se završili mnogo loše i veoma žalosno. U carevom pismu sinu se može naći dosta kritike i prekora, jer nije dobro pripremio regrute i poslao je neobučene vojnike u Preobraženski puk, kao i da je upropastio posao, koji se odnosio na snabdijevanje armije hranom i opremom. Prinčeva pisma pokajanja, koja je uputio ocu, su klasično frazerska opravdanja nemarnog i lijenog učenika, u kojima naglašava: „ja sam se trudio”, „neće se više ponoviti”.


(NASTAVIĆE SE)

---