-PRIREDILA: PETKA LUKOVIĆ

U pristupu djelu „Kroz tamnički prozor” episkopa Nikolaja Velimirovića sve prethodne hipoteze stavljamo u zagradu, iz razloga što je u nekim tumačenjima bilo previše ideoloških nanosa koji zamagljuju izvorni tekst. Najjača poruka bljesnula je iz same knjige. Osnovna misao kod Nikolaja istaknuta je sugestivno kao pitanje i odgovor: „Zašto je naša zemlja udarena groznim bičem rata, bičem isprepletanim od svih zala i nesreća, kao od vatrenih zmija! – da bi se naučili da cijenimo Boga iznad čovjeka i čovjeka iznad zlata”.

Relacija, u kojoj Bog stoji iznad čovjeka i čovjek iznad zlata, predstavlja Božanski poredak, odnosno zakon Božiji. Svaki drugi poredak u ovoj relaciji: Bog – čovjek – zlato predstavlja narušavanje Božanskog poretka.

Crkva govori: „Narodi su porodice Hrista Boga našega, i treba da se razumiju i uzajamno pomažu. To je jedan Božanski poredak u politici – gdje Hristos stoji iznad naroda i On je Onaj koji njih objedinjuje”. Međutim, na to političari odgovaraju: „Naš narod je krvlju i kulturom nad mnogim drugim narodima i on treba da vlada nad tim narodima”.

Ovdje imamo narušavanje tog Božanskog poretka, gdje se jedan narod stavlja iznad svih drugih naroda. Tu gdje bi trebalo da se nalazi Hristos – nalazi se čovjek, nalazi se jedan narod, koji ne objedinjuje sve druge narode, nego pokušava da porobi i da zavlada svim drugim narodima. U tom kontekstu, kritikuje Sv. Vladika Nikolaj ideju nacionalsocijalizma. Ideja fašizma je u tome kad neko istakne da je kulturom i rasom iznad drugih naroda i sebi daje za pravo ne samo da porobi druge nego i da ih uništi. U svom djelu, osim kritike nacionalsocijalizma i kapitalizma, Nikolaj kritikuje i druge ideologije koje svoje ideje i koncepte suprotstavljaju božanskom poretku.

Važno pitanje koje se postavlja u kontekstu politike je – čime ćemo se hvaliti? Šta je ono što u političkom smislu predstavlja prestiž jedne zemlje ? Nikolaj već ovo pitanje smatra za pogrešno. Za mnogo dublje i mnogo važnije, on smatra pitanje – Kime ćemo se hvaliti? On kaže: da je sreće – Evropa bi se hvalila hrišćanstvom – kao svojim najdragocjenijim nasleđem i najvećim dostojanstvom. Slavljenje Boga i propovijedanje Hrista svim narodima na svim kontinentima, to je Bogom blagoslovena misija. Van hrišćanstva, Evropa nema ničim da se pohvali. Bez Hrista – Evropa je najsiromašniji prosjak i najbezočniji pljačkaš ovoga svijeta. Čime se Evropa hvali ? Evropa se hvali svojom kulturom. Ako se budemo hvalili kulturom, onda ćemo se hvaliti nečim, a ne nekim. Hvalićemo se mrtvim stvarima, a ne razumnim bićima; bićemo, dakle, na najnižem stupnju hvalisanja. Ovdje Vladika Nikolaj ne kritikuje kulturu samu po sebi, već to kako Evropa postavlja kulturu na pijedestal obožavanja.

Na plan filozofije, odnosno nauke Nikolaj postavlja problematiku vjere i razuma. On naglašava dominaciju, odnosno, važnost vjere u odnosu na razum. Ali ne uprkos razumu – nego u odnosu na razum. Naglašava činjenicu da vjera i razum postoje kao prirodna sinteza. Govori i da je vjera ono znanje do kojeg ljudi nikad ne bi mogli sami doći, da im Bog nije otkrio i povjerio. Nikakvi napori ljudski ne bi mogli skinuti veo sa najvažnijih tajni života. Samo Bog, po milosti Svojoj, bi mogao skinuti veo – i pokazati ljudima – slatku stvarnost. Nikad um čovječiji, sam po sebi, bez Tvorčeve pomoći, neće moći slomiti poslednji pečat na tajni ma kojeg bića i ma koje stvari u prirodi.

Kod Vladike Nikolaja – sinteza vjere i razuma je Božanski poredak. Evropa je narušila takav poredak stavljajući razum i nauku iznad vjere. „Aj, braćo moja, odbacila je Božije znanje, a prihvatila ljudsko neznanje”. Nikolaj, takođe, navodi da taj sukob postoji samo u Evropi, dok u kineskoj, indijskoj i egipatskoj civilizaciji vjera i razum su u jednoj prirodnoj sintezi. A u Evropi, u kojoj postoji savršena vjera – tu savršenu vjeru nauka odbacuje i sebe postavlja na pijedestal božanstva.

Evropa koja je odbacila vjeru i prigrlila znanje, počela je da se kreće u dva smjera prostiranja, odnosno u dvije dimenzije: u širinu i u dužinu. Ona zna samo za prostor, tj. samo za širinu i dužinu. Ne zna ni za dubinu, a ni za visinu. Zbog toga se bori za zemlju, za prostor, za proširenje, za prostor i samo za prostor... Otuda rat za ratom i užas za užasom... Jer Bog nije stvorio čovjeka da bude samo prostorna životinja, nego i da umom ponire u dubinu Tajni, a srcem da se uzdiže u visine Božanske.


(NASTAVIĆE SE)

---