-PRIREDILA:PETKA LUKOVIĆ

Put srpskog naroda je bio upravo takav, uzan i tijesan put pokajanja i vojevanja protiv zla koje dolazi od tuđinaca i koje imamo kod sebe. U poslednja dva stoljeća ogromno je i strašno iskustvo srpsko, piše vladika Nikolaj u svom spisu „Kroz tamnički prozor”. Čim su naši preci počeli da se spašavaju od Azijata (misli na Turke) i oslobađaju se od njih, Zapadna Evropa se počela pokazivati kao neprijatelj naše slobode, i od tada do danas pred našim očima otkrivala se neslućena stvarnost tog društvenog sistema. U knjizi pisanoj u logoru Dahau navodi se da su svi putevi Zapadne Evrope ne milost i istina, pravda i radost, već nemilost i laž. U najvećem razočarenju pitali su se sinovi Svetog Save: pa gdje je Hristos u Zapadnoj Evropi – u kojoj se milost shvata kao slabost, a nemilost računa kao prirodno zdravlje i svojstvo superiornosti? Iako su propovjednici takvih teorija završavali u ludnicama, zakonodavci evropski pisali su zakone u tom duhu prava jačega, po uzoru kako to biva u staništima divljih stvorenja. Moderna Evropa je odbacivala zapovijesti Božije, uzimajući ih kao šalu, a riječi Hristove kao dječju igračku; a, prihvatili su riječi svojih samozvanih mudraca, uhvatili su se za basne i maštarije svojih pjesnika i filozofa. Neprirodna i poremećena ravnoteža između božanskog i ljudskog dovodi do potresa vasione, kada Stvoritelj pribjegava poslednjem sredstvu: pusti da se vidi koja je to sila i za koliko vremena – iznad svake moći i vlasti. I ti koji su vjerovali da su iznad svih, u svom bezumlju, počinju zapomagati i moliti mir, ali mir bez Boga.

U Starom i Novom zavjetu, u svakom iskazu vidimo vjerovanje kako je Gospod Domaćin u cijelom domu vasionskom. U ime Hristovo krstila se i paganska Evropa, i Njegovim imenom je stotinama godina ovjeravala i potvrđivala svoje misli, riječi i djela. Vremenom je Evropa potpadala pod uticaje potrošenih i propalih ideja iz paganskog perioda i, razočaravana svim tim – sve je sklanjala u muzeje. I Bog je istisnut iz života, iz dvorova, društva, istorije, i konzerviran u muzejima. A demokrati i republikanci vladahu nad narodima – u ime naroda. Ime Božije je odbačeno kao da ga nema. Ali, kad je narod počeo tražiti pravdu, istinu i milost – samozvani i strašni tirani su uspjeli da ga prevare i da mu sve uzmu. I dok je tiranin srkao slasti iz činije nepravde – odjednom, pravednik se diže sa zastavom Boga osvetnika i nepravednik biva postiđen i poražen.

Nikolaj od sveg srca želi evropskom čovječanstvu ono što je milost i istina, pravda i radost. To što želi je, u stvari, Hristos, onaj Hristos u kojega su zajedno sa nama vjekovima vjerovali. Srpski narod je, kaže Nikolaj, pošao za Hristom po slobodnom izboru, a ne po sili. Nije se krstio jednoga dana po zapovijesti ili nečijem zakonu, nego se postepeno krštavao kroz nekoliko vjekova. To je pokazatelj naglašenog osjećanja slobode, da i najsvetije činove vrši i prihvata samo dobrovoljno. Tuđinsku tiraniju ne podnosi i protivi joj se. Sloboda je, po Nikolaju, sloboda od zlih ljudi i služba blagome Bogu. Bolje smo razumijevali kako poraziti zle ljude, nego kako je sloboda služba milostivom i svemogućem Bogu. Zbog tog nerazumijevanja i otuđenja od Crkve, često se gubila sloboda. Za Krst smo u ratu ginuli, a u pobjedi i miru pogazismo Krst, kaže Nikolaj. Ali, za svaku svoju nevolju nijesmo krivili druge, nego sebe. Nema naroda koji tako jasno i prosto zna da objasni sve što ga snađe, bilo dobro ili zlo, kao što to umije srpski narod.

Najveće zlo koje u novije vrijeme pritiska čovječanstvo je – očajanje. Očajanje je, navodi Nikolaj, najveće, upravo kod najbogatijih i najučenijih. Otkud praznina uma i pustoš srca kod tih koji se smatraju najsrećnijima u ovom svijetu? Zadivljujuće je kako vladika Nikolaj ima izvrsno poznavanje egzistencijalnih stanja čovjeka u svim tokovima života. On kroz prizmu crkvenog iskustva sagledava ne samo kad i zašto ko griješi, već tumači i kako će sve to proći pred Bogom.


(NASTAVIĆE SE)

---