-Priredio: Miladin Veljković

Sa poništenim rezultatima u neki mjestima, na kojima je trebalo ponoviti izbornu proceduru, liberali su mogli stvoriti „tanku” većinu i obezbijediti svojoj vladi opstanak. U Dragačevu je došlo do bune u kojoj je bilo mrtvih i ranjenih. Kralj je smatrao da je ponašanje vlade na izborima „prava bruka”, te je pokušavao da razgovara sa prvim namjesnikom, ali ga je ovaj izbjegavao. Potisnutim radikalima nije ostalo ništa drugo nego da potegnu sigurni adut – da se kralj prije vremena proglasi punoljetnim. U vrijeme izbora kralj je ponovo razgovarao sa Dokićem o teškoj političkoj situaciji, a Dokić je o svemu obavijestio kralja Milana. Baš tada kraljev otac je dospio u izuzetno nepovoljnu finansijsku situaciju, te mu je za isplatu dugova bio potreban sinovljev novac, založen kod Rotšilda. Međutim, novac je bilo nemoguće podići prije Aleksandrovog punoljetstva. Otac je od ranije upoznao sina sa suštinom svojih novčanih nevolja i ovaj je pokazao dobru volju da mu pomogne. Pisao je Rotšildu, ali nije dobio pozitivan odgovor. Na kraju je i za radikale i za kralja Milana ostalo samo jedno rješenje – da kralj prije vremena uzme vlast u svoje ruke. U prilog ispravnosti tog čina, pred kraljem su kao glavni argument potezali kraljevu obavezu da se suprotstavi gaženju ustava. Time su ciljali baš na mjesto koje je šesnaestogodišnji kralj u kritikovanju liberala i namjesnika obilježio kao ključno.

Dva dana po izborima plan o državnom udaru još uvijek nije postojao. Za akciju radikalima je, kako su smatrali, bila potrebna saglasnost bivšeg kralja. Dokić je tim povodom otišao u Beč. On je kralju Milanu saopštio da bi momentalno proglašenje kralja Aleksandra punoljetnim bilo od velike koristi i za dinastiju i za zemlju, jer bi izveo zemlju iz zapleta u koji je dospjela. Dokić je garantovao da će Radikalna stranka stati iza tog čina i da će kralj biti oduševljeno primljen u narodu, jer se od njega očekuje da poštuje i da štiti ustav i zakone. Po Dokićevom planu, koji je izložio napismeno kralju Milanu 1. aprila, trebalo je da na dan otvaranja Skupštine kralj uz podršku vojske tamo pročita svoju proklamaciju o preuzimanju vlasti. Dokić se obavezivao da osigura ulazak radikalne opozicije u Skupštini koja će podržati kralja. Ovaj plan se umnogome poklapao sa Grujićevim predlogom koji je iznio kraljici Nataliji. Poznajući mnogo bolje i Ristića i Belimarkovića, kralj Milan je predložio, ipak, hapšenje ministara i namjesnika, kao sigurniji put. Ostalo je najvažnije pitanje – da li kralj želi i da li ima hrabrosti da izvrši državni udar. Na osnovu onog što se potom dogodilo vidi se da se kralj ni na trenutak nije premišljao. Preko prvog ađutanta Ilije Ćirića odgovorio je ocu: „Pismo od petka (7. april 1893, prim. S.R.) glavno: misao dobra: čeka povratak D. (Dokić, prim.S.R.)”.

Istog dana opširnije je pisao ocu da usvaja njegovo mišljenje da dalji opstanak Ristića i liberala na vlasti može biti opasan. Istakao je da ne može izdržati u datim okolnostima još godinu i po dana, koliko mu je ostalo do punoljetstva, jer u zemlji postoji veliko nezadovoljstvo prema namjesnicima. Oca je uvjeravao da bi narod bio srećan kada bi preuzeo vlast, iako prijevremeno. Isto je tvrdio i za vojsku. Otac je razriješio kraljevo pitanje šta mu valja činiti i predložio dva puta: ili izazivanje narodnog bunta protiv namjesnika i njihove vlade, ili hapšenje ministara i namjesnika uz pomoć vojske, što bi značilo državni udar. Mladi kralj je htio da djeluje brzo. Zato je za prvi predlog rekao da je bezbjedniji, ali da ga je teško pripremiti. Drugi predlog mu se učinio efikasnijim i praktičnijim.

Uloga majke u prvom državnom udaru kralja Aleksandra neargumentovano je minorizovana. Natalija je uoči 13. aprila preporučivala sinu Dokića kao „čovjeka od većeg povjerenja”.


(Nastaviće se)

---