-Priredio: Miladin Veljković

Guverner Mišković i prvi namjesnik bili su posebno revnosni u sprovođenju prismotre nad kraljem, zbog koje je Aleksandar mjerio svaku svoju riječ. Poslije udara 1893. nije krio da je sa zadovoljstvom potpisao ukaz kojim se Ristić oslobađa dužnosti, jer mu je za tri godine „dozlogrdio”. „Bio je koban po zemlju, koban po mene lično, po mog oca i majku”, rekao je Maleu. Belimarković ga je, pak, iritirao svojom nabusitošću i kralj ga je zvao „čovjek s jataganom” zato što ga je ulicom, pored straže, pratio i gorostas sa brkovima i ogromnim jataganom.

U opisima raspoloženja političkih krugova, javnog mnjenja i naroda povodom državnog udara, kralj Aleksandar nije pretjerivao. Namjesništvo je bilo nepopularno, a neutralnost na koju se pozivalo vrlo sumnjiva. Namjesnik Belimarković imao je nekoliko krupnih ispada prema radikalima, prijetio im je da će Terazije pretvoriti u kasapnicu radikalskog mesa, a oni su mu uzvratili da će ga „upljeskati nasred ulice”. Austrijski izvori svjedoče da je namjesnik Belimarković huškao vojsku protiv radikala i da se pozivao na njenu odanost u slučaju sukoba sa radikalima. Preuzimanje kraljevske vlasti stoga je pozdravljeno uz burno odobravanje u zemlji i smatrano je da će spriječiti dalje policijske pritiske i hapšenja. Kraljeva putovanja po zemlji u julu pokazala su iskreno oduševljenje naroda Aleksandrom Obrenovićem. Pozdravljan „do obožavanja”, „frenitično aklamiran”, od omladine cvijećem zasipan, blagosiljan, čak su mu se, piše Božidar S. Nikolajević, i hajduci sami predavali. Pjesnik Vojislav Ilić je povodom preuzimanja vlasti napisao pjesmu u slavu mladog kralja. „U grmljavi od topova/Ko bajni je niko cvijet/Kad je borba Srbinova/Zadivila cio svijet/Kad svitaše zora rana/Sa krvavih jatagana”. Poslednji stih odnosio se na rođenje Aleksandra Obrenovića, pred bitku na Šumatovcu, jedinu srpsku pobjedu u Prvom srpsko-turskom ratu 1876.

Na nezakonitosti liberala odgovoreno je takođe nezakonito – državnim udarom. Taj čin ne samo da nije naišao na osudu, već je dobio najveće pohvale. Čestitanja su kralju stizala od radikala i naprednjaka. Umjesto da osudi državni udar, radikalski „Odjek” je uznosio kraljeve sposobnosti i nazivao ga „Aleksandrom Velikim” i „spasiocem” Srbije. Bio je to početak manifestacija kraljevog „vizantizma”, na čijem je usavršavanju radio uz pomoć ljudi svih političkih opcija.

Sve ovo je izgledalo mladome kralju isuviše jednostavno, ali nije bilo nimalo poučno. Kraljevi roditelji i radikalski prvaci podržali su šesnaestogodišnjaka u namjeri da pogazi ustav. Šta je vrijedjelo što su se radikali prije toga starali da ga vaspitaju u duhu strogog poštovanja zakona i ustava, kada su mu ovim činom stavili do znanja da je kršenje zakona zarad sopstvenih interesa dozvoljeno. Ustav, nažalost, ni do tada nije poštovan i bilo je nekoliko ozbiljnih ustavnih povreda za vrijeme radikalskih vlada od 1889. do 1892. godine. Liberalna vlada i namjesnici nijesu bili prvi koji su se ogriješili o najviši zakon zemlje. Presedani su bili loš primjer mladom kralju, koji je, uprkos svojim godinama, bio potpuno svjestan svojih postupaka. Rekao je: „Ono što sam učinio da bi se ponovo uspostavio ustav prilično je neustavno... ali, bilo je potrebno”. Ovacije i klicanja kojima je dočekan u zoru 14. aprila mogli su ga utvrditi u uvjerenju da je učinio pravu stvar. Prestonom besjedom, kojom je otvorio Skupštinu, državni udar je pravdao kao „neodoljiv nalog dužnosti”, jer kralj nije smio da dozvoli da se za vrijeme njegovog punoljetstva poruše osnovi ustavnosti. „Kralj i narod sreli su se u podjednako čvrstom uvjerenju da spas otadžbine leži u iskrenom poštovanju ustava i zakona”, kaže se na kraju besjede, uz poklič „da živi slobodna ustavna Srbija”. Ovo je očevidan primjer dvostrukih aršina o ustavnosti, do koje se dolazi povredom ustava. [...]


(Nastaviće se)

---