-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Krug mlađih radikala, na čelu sa Androm Nikolićem i Milovanom Đ. Milovanovićem, nastojali su da se kralj vaspita u liberalnom duhu i da se prilagodi parlamentarizmu i poštovanju ustava i zakona, kao osnovnim vijednostima demokratije. O tome svjedoči njihova upornost da zainteresuju francusku naučnu i političku elitu ne bi li dobili kvalifikovane predavače za srpskog kralja. Takozvani „srpski sorbonci“, učenjaci koji su završili francuske visoke škole, bili su u duši iskreni frankofili. Oni su svoje političke ideje, ali i dostignuća u književnosti i drugim civilizacijskim vrijednostima, željeli da prenesu na mladog kralja. Međutim, sav taj napor je poništen jednim potezom, kada su u borbi za vlast podržali i pomogli kralju u grubom kršenju ustava. Misija profesora Malea bila je za Francusku političke prirode, što mu je otvoreno rečeno u Ministarstvu. Male je dobro razumio svoj zadatak, da „od tog mladog kralja treba da napravim Francuza, a da to niko ne primijeti“. Jedini mu je propust što nije odmah uvidio da je vaspitavanje kralja u liberalnom i ustavnom duhu imalo sasvim drugo značenje za radikale. Oni su očekivali da im Male stvori „njihovog“, „radikalskog“ kralja.

Velike evropske države su zvanično primile vijest o državnom udaru bez riječi protesta. Diplomate u Beogradu su dobile notu kojom se obavještavaju da su Namjesništvo i Avakumovićeva vlada smijenjeni i da je kralj preuzeo vlast. Austrougarski poslanik je izvijestio svoju vladu da je prevrat izvršen „tajno“ i „neočekivano“, ali da je okončan „srećno“ i da u narodu vlada „raspoloženje i mir“. Po instrukcijama ministra Kalnokija, Temel je izjavio da Austro-Ugarska prihvata novo stanje i novu vladu. Dokićeve umirujuće izjave o prijateljstvu sa susjednom Monarhijom, dočekane su blagonaklono u Beču. Car Franjo Josif je uputio srpskom kralju prigodno pismo u kojem izražava nadu da će kralj Aleksandar obratiti posebnu pažnju na miran razvoj balkanskih zemalja, koji će prijati i Srbiji. Kralj je carevo pismo primio sa riječima zahvalnosti, obavezujući se na njegovanje dobrosusjedskih odnosa sa Austro-Ugarskom. Stoga je Temel zaključio da se Srbija „okrenula Austro-Ugarskoj“.

Rusija je pozdravila povratak radikala oličenog Dokićevim kabinetom, ali je bila puna dilema oko učešća bivšeg kralja u ovim zbivanjima. Rusija nije željela da i dalje gubi pozicije na Balkanu, pa je ruski car, bez obzira na kršenje ustava, prijevremeno preuzimanje vlasti od strane kralja Aleksandra pozdravio kao legitiman čin. Zvanični „Journal de Saint Petersbourg“ nazvao je potez kralja Aleksandra od 13, aprila „mudrim i muškim rešenjem“, a u skladu sa osjećanjima srpskog naroda. Ipak, u oproštajnoj audijenciji car je poslaniku Alimpiju Vasiljeviću rekao da mu je „po volji“ što je kralj primio vlast, ali mu se ne dopada način na koji je to izvršio. Šef ruske diplomatije Girs je, pak, čitao Persijanijev izvještaj iz Beograda sa velikim zadovoljstvom, hvaleći pritom odvažnost mladog kralja, a grof Ignjatijev se nije mogao načuditi kako je mladi kralj „izigrao starog i iskusnog državnika“. U Francuskoj nije bilo nepovoljnih komentara o državnom udaru u Srbiji. Naprotiv, francuska štampa je jednodušno odobrila kraljev potez. Profesor Male je, po kraljevom nalogu, napisao opširan članak za visokotiražne novine „Figaro“, u kojem je akciju kralja prikazao kao prijeku potrebu i nuždu zarad zaštite ustavnog poretka. U zajedničkom nastupu ruskog i francuskog poslanika pred kraljem oni su odobrili državni udar i njegove posljedice. Takav stav proistekao je iz obostranih interesa dviju velikih sila, rukovođenih tek potpisanom vojnom konvencijom između Rusije i Francuske. Tri dana slavlja brzo su prošla. Oni koji su nosili baklje su se razišli, kao i studenti i muzička udruženja koja su ispod kraljevog balkona izvodila serenadu.


(NASTAVIĆE SE)

---