Zanos u koji padaju „veliki, mali, muškarci i žene“ kada vide svog kralja brzo je prošao, a mladom kralju ostalo je da nađe rešenje za ozbiljne i krupne poslove koji su se prepriječili na putu.

Kralj je Proklamacijom od 13. aprila objavio srpskom narodu početak samostalne vladavine. „Zapojen narodnih duhom“, slijedeći primjer svojih predaka, kralj je obećao da će služiti svom narodu i srpskoj državnoj misli i da će poštovati ustav. O apsolutizmu kralj se izjasnio kao o davno prevaziđenom obliku državnog uređenja, a vjerovao je da se parlamentarni režim može usavršiti.

Aleksandar Obrenović je zaista otpočeo vladavinu kao veliki entuzijasta. Savremenici su saglasni u osjećanjima da im je taj mladi čovjek svojim „mudrim stavom“, „zrelim duhom“, mislima koje su mu „odile lako“ ulivao nadu u budućnost i da je odisao životom i voljom za rad. Njegovi ministri su primijetili da je odlično obaviješten o stanju u zemlji, da shvata odnose među političkim strankama, da razumije potrebe naroda i da ima planove kako da ih ispuni. Od prvog dana kraljevanja mladi vladar je počeo mnogo da radi. Njegov život se preko noći dosta promijenio. Želio je sve sam da vidi i lično upozna. Čitao je svaku depešu i izvod iz štampe, lično je pisao odgovore na čestitke. „Kod nas je sve dobro. Cio svijet je zadovoljan“, pisao je raspoloženo majci.

Riješen da se drži ustavne vladavine i rukovodeći se pretežno radikalskim raspoloženjima u zemlji, kralj je povjerio upravu umjerenim radikalima. Njegov izbor je naišao na potpuno odobravanje kraljice Natalije, ali i kralja Milana. U prvoj vladi koju je samostalno obrazovao bili su ljudi u čije je sposobnosti mnogo polagao. Za Svetozara Milosavljevića, ministra unutrašnjih djela, rekao je da je čovjek energičan i sposoban, za ministra inostranih djela Andriju Nikolića da je inteligentan, za ministra građevina Svetozara Stankovića da je sposoban i preduzimljiv oficir. Zadovoljan je bio i ministrom privrede Rašom Miloševićem i ministrom finansija Mihailom Vujićem. Ministar vojni general Franasović jedini u vladi nije bio radikal, već naprednjak i, po kraljevim riječima, bio je to „čovjek od povjerenja“. Za ministra pravde postavljen je Pera Maksimović, advokat iz Smedereva. Garancija da će takav sastav funcionisati bez problema bio je predsjednik vlade i ministar prosvjete Lazar Dokić. U radikalskom svijetu se mnogo polagalo u Dokićev uticaj na kralja. Umjereni radikal, pošten i čestit čovjek, doktor Dokić je bio na pragu stvaranja nove stranke sačinjene od intelektualaca i umjerenih radikala, stranke koja bi uspješno sarađivala sa kraljem i otklonila svaku kraljevu sumnju na „mračnu i revolucionarnu“ prošlost Radikalne stranke.

Izbori su zakazani za 30. maj 1893. Radikali nijesu imali ozbiljne protivnike, te su pobijedili lako i ubjedljivo. Osvojili su 88,34% glasova. Narodna skupština, koja je trebalo da počne sa radom 13. juna, imala je 126 radikala, 10 naprednjaka i nijednog liberala. Poslije izbora, kralj je smatrao da se „sasvim utvrdio“, jer je dobio stabilnu vladu koja uživa podršku Skupštine. Vlada je u Skupštini, međutim, imala opoziciju među poslanicima Radikalne stranke, koju je predvodio Kosta Taušanović.[...] Otvaranje Skupštine proteklo je u najboljem redu. U Narodnom pozorištu, prepunom publike, u kojoj je bio cio diplomatski kor, kralj Aleksandar je ozvaničio početak rada Narodnog predstavništva prestonom besjedom. Svečano se obavezao da će čuvati ustav kao zajedničku tvorevinu Obrenovića i naroda. Državni udar je pravdao svojom dužnošću da ustav zaštiti od skrnavljenja i oštro se obrušio na Avakumovićevu vladu i namjesnike zbog zanemarivanja državnih i narodnih interesa i zbog njihovog podređivanja partijskim ciljevima.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---