-PIŠE: DR RADOMIR PRELEVIĆ

Petnaestak kilometara sjeverno od Podgorice nalazi se naselje Duga. Ona ne spada u veća naselja ni po prostranstvu ni po brojnosti stanovništva. Svega desetak kuća raspoređeno je na nevelikoj podužoj ravnici koja se pruža na pješčaru uz lijevu obalu Morače. Da se tu još od prve polovine XVIII vijeka ne nalazi nadaleko poznati manastir Duga, u Dugu bi sa magistrale preko čeličnog mosta išli samo njeni stanovnici i njihovi gosti. Zahvaljujući blagoj klimi Duga obiluje zasadima vinove loze, smokve, nara i drugih mediteranskih zasada, dok stočarstvo jenjava iako je u ranijim vremenima bilo izrazito zastupljeno. Istorijski podaci govore da prvi zapis o Dugi potiče iz 1485. godine kad je pripadala spahiluku spahije Radula i njegovim malobrojnim po svemu sudeći Vlasima za koje se ne zna kada i kuda su odselili, a da su se preci današnjih Dužana ovdje naselili oko 1650. godine. Prethodno su živjeli u bratonoškom selu Selina pa su preselili u Dugu. Angažovanjem Dužana i glavnog grada Podgorica još od posleratnih vremena ovdje su obezbijeđeni osnovni infrastrukturalni uslovi za urban život kao što su put, električna mreža vodosnabdijevanje, telefon, internet. Školska djeca i omladina oduvijek su se školovala na Bioču i u Podgorici i Dužani se u periodu poslije Drugog svjetskog rata ubrajaju u najškolovanije ljude u Bratonožićima.

Ovo što je već rečeno, moglo bi se smatrati za uobičajenu mjeru kada je riječ o opisu nekog naselja, a kamoli malene Duge. Taj stav, međutim, ne može se primijeniti i za Dugu, jer je književnik Vojo Vujotić o njoj napisao nekoliko hiljada stranica, tako da Duga spada u najzastupljenija naselja u našoj književnosti. Zato ovaj esej posvećujemo tom upornom i svestranom hroničaru Duge, a time i samoj Dugi kao predmetu njegovog djela.

Poznato je da Sokrat nikad nije putovao izvan Atine. Isto tako, ni Imanuel Kant nikuda nije išao iz rodnog Keninzberga (današnji Kaliningrad). Pa ipak ovoj dvojici to nije smetalo da znanjem i iskustvom stečenim na rodnoj grudi postanu najistaknutije ličnosti evropske filozofske tradicije. Obrnut slučaj imamo kod Vojislava Vujotića, sad već krepkog 85-godišnjaka, koji je proputovao cijeli evropski kontinent, a opet je sve znanje i iskustvo stečeno širom svijeta upotrijebio da proslavi rodno mjesto Dugu. A taj životopis Duge niti je kratak niti je jednostran, već se radi o obimnoj i ozbiljnoj književnosti različitih žanrova – istorija, pripovijetka, poezija, etnografija, biografska literatura. Takvo djelo ne može se stvoriti za jedan dan niti za jednu godinu, već je za to potreban čitav ljudski vijek svakodnevnoga rada i pregnuća. Tako, u uvodu jedne knjige objavljene 2002. godine, Vojo bilježi da je na njenom stvaranju počeo da radi daleke 1965. godine, dakle punih trideset i sedam godina bilo mu je potrebno samo za to djelo!

Vojova radna biografija počinje sticanjem akademskog zvanja diplomirani ekonomista, nakon čega profesionalnu karijeru zasniva u Skoplju gdje ostaje preko dvadeset godina. Zatim dolazi u Podgoricu gdje nastavlja sa radom na rukovodećim poslovima u privredi. Decenijama je Vojo bio direktor u velikim radnim organizacijama u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, a istovremeno je u maniru tog vremena, bio i istaknuti društveno-politički radnik. Naročito je ponosan što je čitavog života bio pasionirani lovac. Vrijedni i rijetki lovački trofeji u Vojovom domu iz najčuvenijih lovišta Jugoslavije, zatim zlatni orden Lovačkog saveza Makedonije i zlatni orden Lovačkog saveza Crne Gore, najrečitiji su dokaz o Vojovim zaslugama u toj oblasti u lovačkim savezima Makedonije i Crne Gore, kao i o njegovom radu u lovnom novinarstvu.

Službene i porodične obaveze, koje su se u tom vremenu podrazumijevale za ljude Vojovog statusa i ugleda, nijesu ga spriječile da piše i objavljuje. Od rane mladosti Vojo je svoje radove objavljivao u novinama u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji. Najviše objavljuje novinarske i autorske tekstove i reportaže u „Pobjedi“, „Titeksu“, „Lovcu“ (Titograd), zatim u „Metalcu“ (Makedonija), „Lovačkim novinama“ (Novi Sad), „Pančevačkom čitalištu“ i u drugim glasinama. Rado se prihvatao i uređivačkih poslova u novinama, a bio je i glavni urednik lista Udruženja lovaca Crne Gore, „Lovac“, kao i fabričkog lista „Titeks“, koji su izlazili u Titogradu.


(NASTAVIĆE SE)

---