-Piše: dr Radomir Prelević

Mnogi su me pitali zašto to što pričam ne stavim na papir i objavim. Prijatelji su me ubjeđivali da je svaka knjiga humorističke prirode dobrodošla čitaocu, da je uvijek zanimljiva, tražena i lako čitana literatura. To je i meni bilo i te kako poznato, ali se nijesam usuđivao da se dohvatim pera. No, ipak jednoga dana sam odlučio da nešto od toga zabilježim i iznesem na svjetlost dana.(...)

Pri pisanju ove knjige, kod većine priča, sjetio sam se i čovjeka od kojeg sam priču čuo, evocirao u mislima uspomene na njega, te gdje smo bili, koliko smo otprilike godina imali i slično. Tek kada sam evocirao uspomene, počeo sam pisati priču.(...)

Budući da sam odrastao na selu, pored trošnog ognjišta oko kojega su često sjedjeli gosti našeg pokojnog oca, bio sam u prilici da slušam razne priče o ratovima, stradanju, okupaciji, mukama, patnji, pogibiji, čojstvu, časti, poštenju i slično. Te priče su za nas mlađe bile svojevrsna škola i primjer kakav čovjek u životu treba da bude.(...)

Najviše sam se radovao kad na u kuću dođu gosti šaljive naravi. Za moju pokojnu majku neke šale mojega oca bile su pretjerane. Zbog toga ga je majka oštro pominjala riječima: „Dabogda ti jezik opa”.Otac je govorio da je ljepše i bolje da se sa čovjekom našali nego da ćuti, pa da čovjek koji mu je došao u kući pomisli da je domaćinu mrsko što mu je bio gost. Danas, kada sam zašao u sedmu deceniju života i kada evociram uspomene, prisjetim se djetinjstva, školovanja, rata, oslobođenja, radnih akcija, studija, vojske, služovanja ljubavi, ženidbe putovanja po zemlji i inostranstvu, lovačkih doživljaja, i slično, čini mi se da je ostalo vrlo malo od onog vremena u kojemu je dominirala šala, pjesma, igra i veselje. Pritom ne mislim samo na svoj život i život svoje generacije, nego na vrijeme uopšte. Kada sam se kao maturant, 1953. godine, nešto razbolio, a brzo oporavio, ljekar, koji me je liječio, kazao mi je: „Ti, niti si bolestan niti se možeš razboljeti. Ti u društvu zamećeš šalu i izazivaš kod ljudi smijeh, a od smijeha nema boljega lijeka”. I zaista, ja sam uvijek volio šalu i smijeh i pritom ponekad i pretjerivao. No, danas su ljudi više tmurnoga nego veseloga lica, iz samo njima svojstvenih razloga.(...)

Ovom knjigom nijesam imao namjeru da sebe predstavim kao pisca, već da sačuvam od zaborava neke atribute vezane za ljude naših krajeva, ko što su duhovitost, brzina reagovanja na izazove, misli i dosjetke, te da ih ovakve kakve su iznesem pred čitaoce. Gro građe iz ove knjige, potekao je sa užeg područja, tj. okruga Podgorice. A, koliko je ovakvih ili još boljih priča ostalo nezapisano u drugim krajevima Crne Gore? Nadam se da će se naći ljudi koji će se pozabaviti time. Ovo napominjem bez obzira što u Crnoj Gori ima mnogo vrijednih knjiga autora koji su ovu oblast detaljnije predstavili. Jer, humora nikada dosta, a Crnogorci su za priču bez premca.(...)

Današnji napeti i dinamični život traži literaturu sa kratkim, lako čitljivim tekstovima koji čovjeku daju bar malo oduška, raspoloženja i smijeha. To mi je bio i jedan od ciljeva pri pisanju ove knjige. Želio bih da čitaoce ovom knjigom bar malo raspoložim. Ako u tome nijesam uspio, ja im se izvinjavam, jer, kako reče veliki vojvoda Marko: „Kako umijem, tako klikujem”.

U nastavku ističe kako mu je profesor Vukale Đerković više puta prosto „naređivao” da napiše tu prvu knjigu Varnice narodnog duha, da bi zatim i sam profesor Đerković napisao opširni i nadahnuti predgovor za nju pod naslovom Smijeh kao lijek iz kojega izdvajamo šire odlomke: „Crna Gora sa sedmoro brda od pamtivijeka bila je, u odsustvu razvijene pisane književnosti, pozorišne umjetnosti, neiscrpna kolijevka usmenog narodnog stvaralaštva iz svih oblasti narodnog života i rada. Epska poezija – junačka, bila je škola etike, herojike i rodoljublja „za Krst časni i slobodu zlatnu”, a narodna priča „najslađa ishrana” svih predratnih, ratnih, međuratnih i, nažalost, u crnogorskoj prošlosti i suviše rijetkih mirnodopskih dana u godini. Pri svemu tome, sloboda i slobodarstvo bili su najuzvišenija poezija, ratovanje „jedina industrija”, tužbalice pjesme sa suzama, a pričanje „duši poslastica ka tijelu turskom gurabije”. U toj zemlji teškoj za življenje, živio se život za pričanje-od oca na sina, s koljena na koljeno. Kult riječi, otuda, i bogatstvo narodnog duha – predanje, legenda, rodoslov, pjesma, pripovijetka, bajka, basna, anegdota, šala, pošalica, poslovica, zagonetka, dosjetka, doskočica, narodni humor, vicevi, poruge i druge umotvorine skupljale su se i mlade i stare da duhovno bogatije i veselijne žive.(...)

(Nastaviće se)

---