Nadam se, poštovani čitaoče, da ove redove čitaš uz neko ukusno pecivo, kafu, ili čaj. Nije zgoreg da tom divnom ugođaju dodaš koju kap mašte, udobno se smjestiš na jednu od klupa suncem obasjanog Tašmajdanskog parka u Beogradu i poslušaš razgovor koji sam obećala u prošlom broju.

MN: Beograd, 2014/2015/2016. godine

Komnen i ja šetamo omiljenim stazama Tašmajdanskog parka, brojimo pređene krugove. I razgovaramo. Skroman, priča o svojim podvizima, kao o najobičnijim događajima.

• Zašto si se odlučio da studiraš medicinu?

– Dok sam bio još dječak, moja majka se bila jako razboljela. Otac je doveo doktora iz Šavnika i ovaj je, istina, pomogao našoj majci, ali je tako mnogo naplatio da je to bila prava materijalna katastrofa za našu porodicu. Moglo se za te pare kupiti 5–6 ovaca. Od tada sam maštao da budem ljekar i besplatno liječim ljude. Zato sam svoju diplomu, dobijenu nakon Hipokratove zakletve, pred svima tri puta poljubio, podigao je visoko i izgovorio svoju zakletvu: „Jedva sam te dočekao! Dabogda mi sretna bila, a ako ikome i dinara uzmem za liječenje – pusta mi ostala!”, dobio sam buran aplauz svojih kolega a u toku svog rada i života nijednu od ove dvije zakletve nisam prekršio.

• Kako si se obreo na Kosmetu?

– Za sve je „kriv“ kačamak! Ja sam kao i još sedamnaest mojih vršnjaka studirao u Zagrebu. Beogradski fakulteti su bili prepuni i zbog toga što su tokom rata prekinuli rad. U Zagrebu to nije bio slučaj. Rečeno nam je u Nikšiću da smo upisani na fakultete i da su nam u studentskom domu obezbijeđena mjesta. Kada smo došli u Zagreb, saznali smo da niti smo upisani, niti da ima mjesta u studentskom domu. Upisali su nas, ali je ostao problem sa smještajem. Riješili smo ga, a kako to ću ti pričati drugi put.

Inače, mi studenti iz Crne Gore smo se u Zagrebu držali zajedno i jednom prilikom, dok smo ispod neke terase čekali da prođe kiša, neko je započeo razgovor o tome ko šta zna da skuva. Ja sam rekao da jedino znam da skuvam kačamak. Toga se kasnije sjetila jedna moja zemljakinja, kada joj je muž, koji je radio kao inženjer u Trepči, došao u posjetu i donio kukuruznog brašna i skorupa. Pozvala me je da dođem i skuvam kačamak.

Bila je tada velika oskudica, pošto smo mi poslije prve godine ostali bez stipendije, jer je naše finansiranje prešlo u resor prosvjete i spisak sa našim imenima kao stipendistima je prosto nestao. Više smo bili gladni, nego siti. Kada je muž te moje koleginice čuo da radim na utovaru i istovaru vagona i kamiona noću, da bih mogao da se školujem, rekao je da će pokušati da mi obezbijedi neku stipendiju na Kosmetu.

Nije prošlo mnogo vremena dobio sam pismo u kome je bio ugovor od strane rudnika Obilić, kojim mi oni daju stipendiju, a ja da se obavežem da radim pet godina kod njih. Potpisao sam ugovor, poslao pismo u Obilić, i uskoro sam dobio stipendiju za prva tri mjeseca. Stipendija je bila veća od plate ljekara, 8.000 mjesečno. Nisam znao šta me je snašlo. Obukao sam se, obuo kako treba i počeo da studiram pod sasvim drugim okolnostima.

Ja sam lako učio, išla mi je medicina od ruke i bio sam dobar student. Mene su nakon završetka studija molili da ostanem u Zagrebu, da radim na klinici „Rebro”, ali nisam pristao, jer nisam htio da pogazim datu riječ i otišao sam u Obilić.

Završio sam studije 1954. godine. Tada se studiralo 6 godina. Specijalizirao sam epidemiologiju 1967, a zvanje primarijusa mi je dodijeljeno 1971. godine.

• Za zasluge u medicini te je predsjednik SFRJ nagradio sa tri ordena i jednom medaljom

– Ja nikada nisam radio za ordenje. Čista savjest je moje ordenje, ali ako baš hoćeš idemo redom. Prvi, Orden rada sa srebrnim vijencem, dobio sam za zasluge u borbi protiv malarije, koja je bila veliki problem ne samo u SFRJ. Orden sam dobio u novembru 1966.

U tom trenutku sunce zađe za oblak i odjednom zahladi. Hajdemo te, kući polako, pa ćemo nastaviti priču drugi put. Obećah da ću doći iduće nedjelje.

– E dobro, ja ću kupiti sve što treba, a ti da skuvaš kačamak.

– Dogovoreno.

PIŠE:

RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

(Nastaviće se)

---