– Đe reče kačamak!... Zasmočen dobro. Istina skorup nije bio durmitorski, nego zlatiborski, ali dobro je ispao.

– Nećemo danas u šetnju, izgleda da će kiša. Popićemo kafu u sobi. Ajmo te.

– Hoćemo li gatati?

On se šeretski nasmija:

– Moramo. Kakva je to kafa bez gatanja. Imaš pravo na tri želje.

Bože dragi, otkad nisam prevrnula šolju, pomislih, ali se vratih trenutku i pitam Komnena.

• Zar je malarija bila tako rasprostranjena?

– Problem je bio toliko veliki da je bio donijet državni zakon o iskorjenjivanju malarije. Nije ni čudo. Malarija je opaka bolest. Čitao sam negdje da je na Pacifiku, u toku II svjetskog rata, oko pola miliona američkih vojnika bilo zaraženo malarijom, a da je umrlo preko pedeset hiljada. Recimo u Turskoj je malarijom tada bio zaražen ogroman broj stanovništva, koliko se sjećam, takođe na stotine hiljada. Ja sam bio odgovoran za Kosmet, dio Makedonije, Crnu Goru i oblasti sve do Dubrovnika.

Treba samo zamisliti koji je to posao bio. Prskali smo šume, parkove, zgrade, stanove, kuće. To što se danas radi avionima, mi smo radili ručno. Prskanje se moralo ponavljati dok komaraca nestane u potpunosti. U Crnoj Gori i oko Dubrovnika nije bilo mnogo posla, ali i to je vrlo ozbiljno urađeno, imao sam sjajne saradnike.

Na području Makedonije, u nekakvom kanjonu, nenajavljeno je došla ekipa SZO. Kada su vidjeli mene i moju ekipu kako bukvalno visimo po liticama, oni su se prosto okamenili i jedan se nije uzdržao uzviknuo je: „Sa srećom! Vi ćete iskorijeniti malariju, to je sigurno. Kada će Turci, teško je reći, a vi ćete uspjeti, i to vrlo brzo, to je sigurno”. Oni su u Turskoj zaticali ekipe kako sjede, izležavaju se i neozbiljno se odnose prema ozbiljnom problemu.

Čitam prije neki dan da se u Grčkoj pojavila epidemija malarije, a moje pokoljenje ljekara je prije 50 godina iskorijenilo malariju u Jugoslaviji.

• Ti si dobio orden od predsjednika.

– Da. Zato što sam jedan od onih koji je uložio najveći trud u iskorjenjivanju malarije u Jugoslaviji.

• Postao si član SKOJ-a 1943. a član KPJ 1948. Jesi li služio vojni rok?

– Da. Jesam, mada sam u kasarnu zakasnio nekoliko dana, jer mi se baš tada rodio sin. Nisam bio kažnjen, čak su se pitali zašto služim armiju kada sam kao omladinac bio učesnik rata. Ja sam kapetan prve klase, a taj čin sam dobio po završetku služenja redovnog vojnog roka. Imam i fotografiju, na kojoj sam u uniformi redova sa oznakama kapetana.

Vojsku sam služio kao ljekar u Beogradu, u vojnoj bolnici. Jednom prilikom je u posjetu došao Josip Broz. U svom maniru je zapitao vojnike – pacijente da li ih tu dobro liječe i ko im je najbolji doktor. Vojnici su svi u jedan glas izgovorili doktor Tmuša. Tito je upitao ko je taj doktor? Ja sam se predstavio: doktor Komnen Tmušić. Nije ništa rekao, samo me je tako pogledao da sam se skamenio. U to vrijeme je na Golom otoku bio Vuko Tmušić, tada već bivši ministar Republike Crne Gore. Desetak godina kasnije sam od tog istog Broza dobio Medalju za vojne zasluge.

• Kojim povodom?

– To odlikovanje sam dobio jer sam uspio da otkrijem odakle dolazi zaraza u kasarnama na Kosmetu. Bila se raširila epidemija teške crijevne infekcije. Liječili su ih po propisu, ali sve je bilo bezuspješno. Vojska u kasarnama je bila bukvalno pokošena.

Pozvali su me, da pokušam da nađem rješenje. Epidemiolog je ne samo ljekar, nego mora biti i neka vrsta detektiva. Mora da pronađe izvor neke zaraze, žarište, da otkrije prenosioce i na kraju „primaoca” infekcije. Žarište se gasi, a onda ljekari liječe. Moraš obilaziti teren. Bakteriju, izazivača infekcije, smo našli u vodi. Onda sam sa grupom vojnika obišao teren i lično našao mjesto gde su albanski separatisti u vodovod ubacivali fekalije. Kada sam to otkrio, problem je ubrzo bio riješen.

Pogledah na sat.

– Idem Komnene. Doći ću u subotu, d`ako bude sunca da prošetamo i da mi ispričaš kako si se na Kosovu i Metohiji borio za zdravlje djece.

Piše:

RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

(NASTAVIĆE SE)

---