-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

– Sretne oči koje te viđele! A što ne dođe u subotu?

– Ma nisam mogla, nešto sam prevodila. Treba taj dinar, šta da se radi. A i sam si mi izgatao da ću imati dobitak.

– Čekao sam te prije podne, a popodne sam Boga mi otišao u park i prešao preko osamdeset onih mojih krugova. Ko velim ako dođeš znaćeš gdje ćeš me naći. Dobro sam i uradio, vidiš danas kakva je kiša.

– Zvala sam te juče telefonom da javim, ali si valjda bio već izašao iz stana. Hoćemo li danas kuvati kačamak?

– Nećemo. Kupio sam divnog krompira da skuvamo i skorup sam uzeo od onog mog Zlatiborca. Ima i jogurta.

– Uh, odlično! Znaš dobro šta si mi obećao?

– Znam pričaću ti, ali prvo stavi krompir da se kuva.

Ovako je to bilo: Zima 1973/74. je bila opaka i sa puno snijega. Sami Bog je htio da kod mene, u Zavod dođe predsjednik opštine Dragaš. Trebale su mu vodovodne cijevi za jednu školu. Ja sam u to vrijeme u Prištini imao skladište vodovodnih cijevi i jednog majstora tehničara – vodoinstalatera, koji ih je i montirao za potrebe škola na Kosmetu. Te cijevi, kao i pet džipova „landrover“ sam kao direktor Pokrajinskog Zavoda za zaštitu zdravlja dobio od UNICEF-a.

Skromno se onda direktorovalo. Moja sekretarica je držala na terasi jedan mali rešo, da skuva kafu kada dođu malo važniji gosti. Tako smo, uz kafu nas dvojica razgovarali kako odnijeti cijevi na proljeće i kako ih montirati. Inače ta opština je imala najveću smrtnost djece u Jugoslaviji. Zato sam ga i pitao kako je kod njih gore u planini, kako žive, treba li im kakva pomoć još, a on je odgovorio: „Umireju nam deca tako mi Boga. Juče je u moje selo sa’ranjeno pet dece“. – ustadoh od šoka i užasnut uzviknuh kako, od čega? On odgovara: „sitne kraste”. Ja ne mogu da ga razumem pa tražim da mi bolje objasni. On samo ponavlja, sitne kraste. Pitam kako se ta bolest zove na albanskom, on veli frus. Tako su i u Crnoj Gori zvali male boginje – morbilli.

Ta opština je na Kosmetu imala najveću smrtnost male djece i novorođenčadi u SFRJ, a inače cio Kosmet je bilo područje koje je imalo najveću smrtnost djece u Evropi. Dragaška opština je planinski teren. Zimi napada snijeg dva, pa i tri metra, a ima preko 30 naselja, Goranci i Albanci.

Ja ga pitam – a šta ljekar radi? Ljekar veli da tako mora, za frus se ne daju lijekovi. Nisam mogao da vjerujem šta čujem. Ako dijete ima komplikacije, mora dobiti lijek. Rekao sam predsjedniku da me čekaju večeras u Dragašu i odmah otišao kući da uzmem najpotrebnije stvari. Sa mnom su krenula i dva mlada ljekara, koji su specijalizirali epidemiologiju. Landrover su fantastična kola, ali smo nekoliko puta morali izlaziti i lopatama kroz smetove krčiti put, gurati ih.

Stigli smo tek u deset uveče. Čekali su nas u ambulanti ljekar i predsjednik opštine. Taj ljekar je bio stažista. On nije imao ni evidenciju koliko je djece umrlo.

Ponio sam 20 flaša penicilina i špriceve i za prvu pomoć. Ispod Dragaša je Prizren, u kome se moglo nabaviti sve što treba. Ujutru smo odmah krenuli u sela koja su bila najugroženija, a to su bila baš ona na velikim visinama.

A tamo katastrofa! Tragedija! Strašni sud! Skoro u svakoj kući je umrlo dijete, a u nekima i po dvoje. Primitivizam veliki, ne provjetravaju sobe, ne daju da se pije hladna voda, a baš to je bilo potrebno. Umirala su mala djeca od godinu, godinu i po, dvije godine, 5-6 mjeseci, od komplikacije – upale pluća. Ova dijagnoza je bez liječenja bila isto što i smrtna presuda.

Prave razmjere tragedije smo saznali tek kada smo prikupili podatke iz svih mjesta, iz svake kuće. Te zime, do našeg dolaska, umrlo je četrdeset i petoro djece!!! Neviđena tragedija! Nakon našeg dolaska je umrlo još dvoje od 6 mjeseci u bolnici u Prizrenu kuda sam ih i uputio s majkama.

U Dragašu smo ostali 45 dana. To je bila žestoka borba. Niko se, od nas trojice, za to vrijeme nije vraćao kući. Potpuno smo obustavili umiranje djece.

Zaćutao je, a ja ne mogu da progovorim.


(Nastaviće se)

---