-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Paskal je dokazao i da vazdušni pritisak zavisi još od nekih osnovnih dodatnih faktora, kao što su njegova temperatura i vlažnost. Time je, zapravo, ovaj velikan ustanovio osnovne elemente koji predstavljaju polazna dostignuća u kasnijem konstituisanju i razvoju meteorologije (koja danas igra prvorazrednu ulogu).

Poseban domen njegovog ispitivanja, takođe u oblasti fizike, tačnije u okviru ponašanja tečnosti, predstavljalo je određivanje kako se pritisak prenosi u zatvorenim sudovima. Poznato je da je voda praktično nestišljiva, usled čega će se svaki pritisak kojim je ona izložena u nekoj posudi morati odraziti u bilo kom njenom dijelu, jer se njena zapremina ne mijenja. Paskal je ispitivao kako se prenosi taj pritisak i koje posledice nastaju nakon njegovog djelovanja. Kako je voda (i ostale tečnosti) veoma pokretljiva, ona zauzima oblik (zapreminu) posude u kojoj se nalazi. Paskal je ustanovio da se pritisak u zatvorenoj tečnosti prenosi na sve strane podjednako. Upravo je ovo suština njegovog zakona, koji danas nosi ime tog proslavljenog naučnika (Paskalov zakon). Na osnovu tog zakona, konstruisao je posebnu presu koja ima ulogu poput mehaničke poluge, kojom se mogu postizati ogromne sile djelovanja, koristeći specijalne cilindre različitih poprečnih presjeka. Ukoliko, na primjer, imamo dva cilindra različitih poprečnih presjeka, ispunjenih tečnošću (vodom) i međusobno povezanih jednom cijevi, tada će se pritisak sa klipa u jednom cilindru prenijeti na klip u drugom cilindru. Sila djelovanja na tim klipovima će biti proporcionalna veličini njihovog poprečnog presjeka (što je veći poprečni presjek, veća je sila koja na njega djeluje, i obrnuto).

Iako je pokazao svoju izvanrednu nadarenost za matematiku i prirodne nauke, posebno za fiziku, još od ranih dječačkih godina, Paskal je dosta rano napustio svoja ispitivanja na tom polju. Sa otprilike svojih 27 godina se konačno potpuno otuđio od matematike (i drugih egzaktnih nauka), da bi svu svoju pažnju posvetio filozofskim razmatranjima, a krajem života i religioznim temama. U okviru filozofskih refleksija i reminiscencija, on se nije udubljivao u teorijska razglabanja koja bi imala za cilj da se izgradi nov, cjelovit i konzistentan filozofski sistem (kako je to bilo uobičajeno za tadašnje vrijeme, za što su najbolji primjeri djela njegovih znamenitih savremenika Renea Dekarta (1596–1650) i Džona Loka (1662–1704)). U tom smislu je on svaku apstraktnu, od života odvojenu i teorijski obuhvatnu i zasnovanu filozofiju (koja bi se prevashodno bavila ontološkom, kosmološkom i gnoseološkom problematikom), smatrao za nedostojnu dubljeg ispitivanja, pa joj se čak i podsmijavao (izrugivao). On je filozofiju doživljavao kao dio čovjekovog nastojanja da odgonetne smisao svijeta i života, da njome osmisli svoju sopstvenu samobitnost, kako bi se odredio prema beskonačnosti svijeta kao cjeline.

Uvidjevši suštanstvenu zagonetnost i misteriju svijeta, vasione kao objektivnog svijeta ustrojenog po posebnim i nedokučivim pravilima, zakonima i principima, Paskal se obraćao sebi samom i Bogu kao tvorcu koji stoji iznad sve te nedokučive misterije. U tom smislu je nastojao da ukaže na svu bijedu i ništavnost našeg ljudskog postojanja, ali i na veličinu lucidne trunke svijesti koja se stavlja nasuprot ogromnosti prostorno-vremenskog ustrojstva. Čovjek je jedna obična „trska“, krhko i nježno materijalno (tjelesno) biće, ali se u njemu nalazi misao (duša), koja je svjesna sopstvenosti i svijeta kao objektivne stvarnosti. U tom se, pored ostalog, sastoji i čovjekova tragedija, jer je svjestan svoje ništavnosti, prolaznosti i nemoći u odnosu na to stravično objektivno i hladno okruženje. Dovoljna je i najmanja fizička ozljeda koja može oduzeti čovjekovo postojanje, ukloniti ga sa svjetske scene egzistencije, ali to, ipak, ne umanjuje njegovo nastojanje da osmisli i nađe neke temeljne odredbe koje ga karakterišu kao individuu nasuprot beskonačnosti drugih pojedinačnih stvari.


(Nastaviće se)

---