-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

– Dobro jutro, rode! Evo sam tu na ćošku našla divne kroasane. Još su vrući. Ti turi kavu, a ja ću servirati pecivo i postaviti šolje. Jesi li našao ordenje da vidim?

– Jesam, pokazaću ti posle. Kako je napolju?

– Onako, nije loše, ne duva. Možemo popodne u šetnju.

– E odlično. Divne su ti ove kiflice!

– Je l’ da, da sam ih lijepo ispekla? – Smijemo se oboje. Uživamo i u ukusu, i u mirisu, a ja polako pripremam kameru i čekam da počne da mi priča o podvigu koji mu je donio svjetsku slavu.

• Ordenje i medalju si dobio ukazom samog predsjednika SFRJ. A ko ti je uručivao nagrade?

– Ministar saveznog ministarstva zdravlja. Kad mi je uručivao Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, 1974. godine, rekao je: „Čestitam ti, doktore Tmušiću! Neka ti je srećan orden. Ti si jedini ljekar u Jugoslaviji, koji je ovoliko puta odlikovan!” Dodjeli je prisustvovao i direktor ZSO koji je dodao: „Kakvoj Jugoslaviji?! – U cijeloj Evropi nema ljekara sa toliko odlikovanja!”

A ja, dok sam radio nikad nisam mislio na odlikovanja, nego sam uvijek gledao da svoj posao uradim temeljno i što je moguće bolje i najbolje, a nekada sam uspijevao da uradim i ono što je u početku izgledalo nemoguće. Bog mi je pomagao. Božija ruka me je vodila na mjesta gdje sam bio potreban i dovodila je do mene ljude koji su mi pomagali da nešto uradim.

Tako je bilo i početkom marta 1972. godine. U prizrenskoj bolnici se zatekao jedan mladi ljekar na konzilijumu koji je riješio da pacijent koji boluje od nepoznate bolesti bude prebačen u skopsku bolnicu. Razgovaralo se o pacijentu, koji umire, a ne znaju od čega. Radilo se o djevojčici koja je bila sva u ranama iz kojih je curila sluz i krv.

Onaj mladi ljekar im je rekao: „Prvo pozovimo doktora Tmušića.” Svi su bili protiv i skoro uglas odgovorili: „Ma kakav doktor Tmušić, šta tu može doktor Tmušić?”

Inače, taj mladi ljekar je završio medicinu u Beogradu. Bio je svjedok kada sam riješio slučaj teške crevne zaraze u jednom selu i tada se i uvjerio da u svom poslu ne ostavljam ništa nedovršeno i da istražujem sve što bi trebalo istražiti, kako bi se došlo do uzroka bolesti, jer kad znaš uzrok, onda možeš i liječiti. On je otrčao u poštu, nazvao me telefonom i ispričao mi sve šta je vidio i čuo i prosto me preklinjao da dođem i vidim o čemu se radi. To sve se događalo, na kraju radnog dana oko tri sata poslije podne.

Javio sam kući da moram u Prizren, pa ću stići na večeru. Pred Prizrenom kod mosta me čeka onaj mladi doktor, maše da ga vidimo i da stanemo. Ušao je u auto. Pitam šta je. On samo ponavlja: „Strašna situacija. Užas.” Doveo me je do kancelarije gdje je zasjedao konzilijum, a sam nije ušao. Ljekari su se bili skupili kod direktora bolnice koji je bio oftalmolog, a imali su i specijalistu za zarazne bolesti koji je završio medicinski fakultet i specijalizaciju za zarazne bolesti u Skoplju.
Kad sam ušao, zabezeknuli su se. Kao da je pala bomba. Mene su na Kosmetu svi iz zdravstva znali. Bio sam strog prvo prema sebi, a onda sam zahtijevao i od drugih da rade svoj posao kako treba.

„Otkud vi?” – reče jedan od kolega. – „Neko me je pozvao i rekao da imate bolesnika kome ne možete da ustanovite dijagnozu, pa sam došao da pomognem, ako budem znao.”

Odveli su me do nesretne devojčice pored čijeg kreveta je bila majka sva uplakana, kao i svaka jatka. Dijete je izgledalo strašno: po koži pečati, koji pucaju i iz njih curi sluz i krv. Cijelo tijelo je takvo, prosto u raspadanju.

Pitam infektologa da li ima knjigu Koče Todorovića o zaraznim bolestima? Poznato je da je u Prvom svjetskom ratu stradalo više Srba od zaraznih bolesti, nego u bitkama. Ja sam tu knjigu kupio, još kao student, ali mi je u tom trenutku bila kod kuće u Prištini. Sami Bog je htio da knjiga bude u bolnici. Donio mi je i ja sam otišao u jednu praznu sobu da je nasamo i na miru pregledam.

– Komnene, ostalo ćeš mi ispričati na Tašmajdanu. Divan je dan. Grehota je sjediti u kući. Hajdemo polako.


(Nastaviće se)

---