-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Odmalena bolestan, nježan i osjetljiv, odrastao bez majčinske ljubavi i brige, Paskal je proživljavao život pun bola, tegoba i patnji koje su ga razdirale. Rijetki su bili dani sreće, topline i bezbrižnosti. Predisponiran za bolest i patnju, on se sučeljavao sa svakodnevnim zdravstvenim teškoćama, koje su njegov genijalni um upućivali na traženje odgovora i na ona ljudska, duboko emotivna i intimna pitanja koja su ujedno razdirala njegovo srce i životnu energiju. Osim toga, doživio je i nekoliko ličnih neuspjeha koji su ga usmjeravali da se pozabavi i mnogo dubljom, težom i kompleksnijom problematikom, koja se odnosila na traženje odgovora i na nedokučiva pitanja smisla neposrednog čovjekovog života i načina da se nađe odgovor na smisao sopstvene egzistencije. Paskal se posvetio jednoj složenijoj, neizvjesnijoj i duhovnijoj problematici, kojoj je usmjerio zadnji dio života. Uvidio je da se logikom razuma, racionalnim putem ne može dospjeti do odgovora na ključna egzistencijalna pitanja sopstvenog smisla postojanja i načina osmišljavanja vlastite duhovne suštine.

Odličan logičar, odmalena obrazovan na principima geometrijske evidentnosti, Paskal je uvidio da se ta logika ne može koristiti kada treba tražiti odgovor na suštinska pitanja sopstvenog smisla i egzistencije. Tu treba koristiti jednu drugu, mnogo bliskiju, neposredniju i iskonskiju logiku – logiku srca, kako je Paskal nazvao. Tako, zapravo, postoje dvije logike, i to razuma i srca, koje uporedno postoje i svaka od njih ima sopstveno polje djelovanja i korišćenja. Pri tome, ove dvije logike nisu suprostavljene, ne negiraju niti potiru jedna drugu, nego, naprotiv, one se dopunjuju i u neku ruku prožimaju i prepliću. Po Paskalovom dubokom uvjerenju, zapravo, logika srca je bliža i djelotvornija, pa time i daleko važnija za čovjeka kao duhovno i emocijalno biće. Pomoću logike razuma čovjek spoznaje svijet, proniče u prostorne i vremenske odredbe, posebno osmišljavajući kretanje i mehanizam prirode. Međutim, njome se ne može osmisliti sam čovjekov život, njegove duboke, neposredne ljudske intimne potrebe, naročito želje, htjenja, niti shvatiti njegova sudbina kao neponovljivog misaonog živog stvorenja.

Kao dobar poznavalac Dekartove filozofije i uopšte njegovog sveukupnog učenja, Paskal je uvidio sve dobre, korisne i značajne strane racionalističkog metoda, koji podrazumijeva jasnost i razgovjetnost. Takav pristup je neophodan, nužan kada je u pitanju naučna (i tehnička) istina, ali se on pokazuje nemoćnim kada se traži smisao onog duboko ljudskog, neposrednog čovjekovog egzistencijalnog opstojanja. Osim toga, ni Dekartovo insistitiranje na prihvatanju i dosljednoj primjeni tzv. evidentnih osnovnih principa, nije dovoljno obrazloženo kako to izgleda na prvi pogled. Detaljnija, svestranija i dublja analiza pokazuje da ni osnovni principi, koje Dekart inauguriše, nisu toliko evidentni i neprikosnoveni kako to proizilazi iz filozofovih razmatranja. Naime, polazni principi su takođe, uzeti na osnovu našeg uvjerenja u njihovu ispravnost i istinitost, ali to nam ništa ne garantuje njihovu evidentnost sa nesumnjivom i neprikosnovenom izvjesnošću. Stoga treba i prema njima imati odgovarajući odnos, koji je opravdan kada se pristupa konzistentnoj logičkoj analizi. U tom pogledu se Paskal rukovodio mišljenjem da se logička rigoroznost odnosi na geometriju i nauke koje je primjenjuju, odnosno koje imaju matematičko-eksperimentalni pristup ispitivanja objektivne realnosti.

Uvidjevši, dakle, da racionalna spoznaja ne daje, niti može dati, odgovor na goruća, ključna pitanja čovjekove sopstvene egzistencije, smisla njegovog postojanja, Paskal se okrenuo drugoj vrsti logike i načina pronicanja u taj drugačiji svijet, različit od objektivne stvarnosti. Ovaj velikan je tu uporišnu, polaznu tačku našao u Bogu kao svaobuhvatnom duhovnom „principu”.


(Nastaviće se)

---