-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

Krenimo, strpljivi čitaoče, na Tašmajdan u restoran „Madera” da uz kuvano vino čujemo nastavak priče. Da te podsjetim: doktor Tmušić je počeo da lista knjigu Koste Teodorovića o zaraznim bolestima.

– Listao sam je polako, svaka bolest je opisana i uz opis je i slika. Kada sam došao do kožnih bolesti naišao sam na sliku jednog tamnoputog bolesnika. Čitam opis bolesti. Sve što sam vidio na djetetu, vidio sam na ovoj slici i našao u opisu bolesti. Okamenio sam se! Knjiga samo što mi nije ispala iz ruke. Odjedanput, to je bila Božija promisao, kao da mi se u mozgu otvorio neki prozor i ušla svjetlost! Bio sam siguran da je bolest koju ima ona devojčica Variola vera – velike boginje!

Torlak potvrdio dijagnozu dr Tmušića

– Od 1930. godine, nijedan aktivni jugoslovenski ljekar, uključujući i mene, nije vidio bolesnika sa ovom bolešću. Autor samog udžbenika možda jeste, ali on je 1972. godine, već bio u dubokoj starosti i živio je u Beogradu. Dijagnoza koju sam ja tada, na ovaj način postavio, bila je kasnije potvrđena u svim relevantnim laboratorijama u državi, pa tako i Torlaku.

Vraćam se društvu, koje me nije baš prijateljski gledalo. Rekao sam im: „Drugovi i kolege, ova bolest je Variola vera!” Direktor bolnice će: „pa kumim vas Bogom, otkud vam sad to dođe u glavu. Otkud Variola vera?” Ja oštro odgovaram: „Ovo su velike boginje! Uvodim karantin! To su međunarodni propisi! Ne smije niko ući u bolnicu, niti iko smije iz nje da izađe. Karantin!!!”

Dok to govorim, meni se u glavi ređaju pitanja na koja moram naći odgovor. Otkud velike boginje? Vakcinacija je obavljana – znači bolest je unijeta u državu. Kojim putem je stigla. Gdje je žarište? Počinjem sa istraživanjem okolnosti pod kojima je djevojčica zaražena.

Vratim se u sobu bolesnice i pitam majku, ima li još neko bolestan? Ona odgovara da ima dva sina njenog zeta i da su u Đakovici u bolnici. Ima li još neko u komšiluku? „Čula sam da ima, ali nisam vidjela”, odgovara ona. Našao sam se u situaciji da moram brzo da odlučim šta da se radi.

Nazovem bolnicu u Đakovici i zahtijevam od dežurnog ljekara da uvede karantin i izoluje ta dva pacijenta. On, kao i ovi u Prizrenu, ne vjeruje. „Ako me ne poslušate, bićete uhapšeni” – rekao sam mu. U takvoj situaciji nije moglo biti cjenjkanja. Zakon sam morao poznavati i znati gdje, kada i kako ga primijeniti.

• Kako je javnost u SFRJ saznala za pojavu ove opake bolesti?

– Odmah sam telefonirao predsjedniku Kosova i Metohije Fadilju Hodži i zahtijevao karantin. Nakon tog razgovora Kosmet je za samo dva sata potpuno blokiran. Zatim sam obavijestio Titov kabinet, pa kabinet Džemala Bijedića, koji je bio predsjednik SIV-a, a ujutru sam telefonirao u Savezno ministarstvo zdravlja, pa Republičko i Medicinski fakultet u Beogradu.

Tražio sam pomoć u ljekarima, koji će da liječe velike boginje. Ja sam epidemiolog, moje nije da liječim. Moje je da otkrivam zaražene i preduzimam mjere protiv širenja epidemija. Stigla su dva ljekara, profesori medicinskog fakulteta. Te sjajne kolege su bili visoki stručnjaci, vrijedni i inteligentni ljudi. Radili su danonoćno, do iscrpljivanja. Proveli su na Kosmetu 72 dana. Mnogo toga se zapamti, ali mnogo i zaboravi. Valjda zato što smo ih svi oslovljavali po nadimcima Aca i Raca, iz sjećanja su mi izblijedjela njihova prezimena. Volio bih da još jednom sretnem te izuzetne ljude.

• Da nisi tako brzo postavio pravu dijagnozu i blokirao Kosmet, šta bi se dogodilo?

– To bi bila katastrofa. Ja sam blokirao žarište, najprije ono mora da se gasi. Da nije bilo karantina na Kosmetu, bilo bi strašno. Bio sam pripravan 76 dana. Na onu večeru od 14. marta sam stigao 28. maja. Vratio sam se kući prosto fizički smožden i nisam imao snage ni da večeram.

Gledam ga i shvatam da je Onaj koji sve odlučuje, uputio ovog čovjeka ka mjestu gdje će biti najpotrebniji i gdje će najviše pomoći ljudima.

Njegov podvig su savremenici obilježili novim ordenom!


(Nastaviće se)

---