-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV
Krenimo, dragi prijatelju, u vrijeme kada se u našem narodu dobijalo epsko obrazovanje i spartansko vaspitanje, kada je svako dijete moglo upiti u sebe sve ono najbolje i najmoralnije što se u tom plemensko-porodičnom univerzitetu moglo čuti, naučiti i usvojiti, a što je naš narod i učinilo plemstvom! Zato i predlažem da nastavimo druženje sa vitezom znanja, rada, duha i morala.
– A sad o onoj brigadi, na čelu koje sam bio.
Kad su balisti digli ustanak na Kosovu, Druga dalmatinska brigada je krenula ka Peći i pred samu noć stigla na Boan. Tražili su nekog ko zna put do Kolašina. Ja sam sasvim slučajno bio na Boanu i po Božijoj volji su mene predložili. Bilo mi je 14 godina i tuda sm išao samo danju. Bog mi je i pomogao da ne zalutamo. Stigli smo poslije ponoći, svi pokisli do gole kože. E tu nije kraj priči.
Krajem studija sam dobio poziv od Sekretara KP Zagrebačkog univerziteta. Nije mi baš bilo prijatno. Svuda je bilo klevetnika.
„Mi hoćemo da ostaneš u Zagrebu, Komnene, da radiš na klinici ‘Rebroâ. Dužan sam da pet godina radim u Obiliću, oni su pomogli kad mi je najteže bilo”, velim ja. „Trebao si se javiti partiji.” U sebi se mislim: sad ste se sjetili, a glasno kažem da moram da školujem braću. On nudi da braća dođu u Zagreb da će im biti obezbijeđeno školovanje, da će svaki dinar stipendije vratiti rudniku. Ja i dalje odbijam⌠imam stare roditelje u Crnoj Gori, sestreâŚ
On se tada trže, zgleda se u mene, obuhvati glavu, ponovo me gleda, pa opet šakama pokri lice. Trajalo je to poprilično. Ja stojim u čudu i ćutim, ne znam šta se dešava. Odjednom podiže glavu i upita: „Kako se ti ono zoveš?” „Komnen”, rekoh, pomalo i sam začuđen što me ponovo pita za ime. „Jesi li ti od Boana?” „Jesam”, a on nastavlja, „a jesi li ti onaj Komnen koji nas je â44. vodio do Kolašina?” Sad ja još više začuđen odgovaram, prosto kao oprezno – „Jesam”. On ustade, uhvati se za glavu i veli: „Pa kako mi se nisi ranije javio?”
Taj sekretar partije, koji me je ubjeđivao da ostanem u Zagrebu je bio komandant Druge dalmatinske brigade.
TMUŠIĆKE SU NAJBOLjE TETKE
– Rat me je zatekao u Kolašinu kod tetke Vidosave. Ja sam tokom školovanja išao od tetke do tetke. Kad sam prešao u Nikšićku gimnaziju bio sam kod tetke Stane. Tmušićke su najbolje tetke! Tu nema šta da se priča.
Posebno mi je u srcu ostala tetka Jelica Barac. Njena kuća je bila na kraj Boana, onako više puta. Kad sam išao u školu, ili se vraćao, ona je prosto stražarila i ako je kiša, uvukla bi me u kuću da se malo ugrijem i osušim. Uvijek bi mi spakovala šljiva i jabuka za usput. Bila je izvanredan čovjek.
S obzirom da za studije nijesam imao ništa prilično da obučem, krenuo sam na Boan, da prodam vunu, kako bih se malo ponovio. Tetka Jelica je opet stražarila. Kada me je vidjela odozgo, povikala je na sav glas „Blagoš Lili“! Ona je čula da sam završio gimnaziju sa odličnim uspjehom i da ću studirati. Imala je onu divnu našu uzrečicu, liko, lile.
„Blagoš Lili, evo moga odlikaša, blagoš!” Grli me i ljubi. Prosto da me udavi. To je tada bilo nešto posebno, da iz našeg malog sela izađe odličan đak. Kažem da ću studirati medicinu! Ponovo je počela da me grli i blagosilja.
– Medicinu? Student, pa još doktor! Blagoš! Pa kad ćeš u Beograd Liko? – pita ona.
– Ne idem u Beograd, nema mjesta, odredili su nas u Zagreb.
Ona prosto poskoči! „U Zagrebu je moja kćerka Dara! Obavezno da joj se javiš. Liko, ja imam kufertu, tamo je i njena adresa. Čekaj da donesem.” Uzeh koverat i oprostismo se.
– U Zagrebu iznenađenje. Fakulteti i domovi nisu obaviješteni o nama. Upisali smo se po dolasku. Prvu noć smo nas osmorica noćili u studentskom domu, ali za dalje nije bilo mjesta. Ujutru moj drug Mihajlo Lasica i ja pravo kod upravnika.
– Dečki, da mi je na vrijeme javljeno, ja bih za vas rezervirao mjesta. Tražite sobu, ako nađete – sve što budem mogao da vam pomognem, pomoći ću.
Za onog ko je sa 14 godina noću, po kiši, prešao planinu i pomogao narodnoj vojsci, Bog je otvorio nove puteve, a kakve i kako, saznaćeš u završnom tekstu, vjerni saputniče.
(Nastaviće se)