-Piše:RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV


„Tvoj je vijek zlatan”, počinje i nastavlja veliki Njegoš a svaki onaj koji se svoje mladosti sjeća kao snage duha i izvora radosti, nalazi sebe u ovim stihovima. Tako je snaga duha i povela ovog mladog čovjeka, da u nepoznatom gradu potraži put uz koji će stati zamjenica svoj!
• Kako ste ti i tvoj drug tražili stan u Zagrebu?
– Izašli smo iz studentskog doma, gledamo se ćutke i ja se sjetih koverte. Pogledam adresu: Ilica broj 100. Ušli smo u zgradu. Kucali smo od vrata do vrata. Bio je problem i to što nisam znao ni kako ona izgleda ni kako se sada preziva. Na drugom spratu mi je otvorila mlada žena i začuđeno me gledala. Tražim Darinku, kao djevojku Barac. Pružam joj koverat koji mi je dala njena majka.
Uđosmo na njen poziv. Prenio sam joj sve poruke od majke, o sestrama i bratu. Obradovala se vijestima. Sa partizanima je prošla skoro sve ofanzive. Sinovi su joj spavali u jednom krevetiću. Blizanci Miljenko i Blaženko. Bila je razvedena. Pitamo zna li da neko izdaje sobu, a ona odgovara da je njen stan petosoban, da je dvije sobe ustupila medicinskim sestrama a ima i jedna manja soba za poslugu. Ako hoćete uzmite tu sobu, ali nemam ni krevet, ni ćebad.
Vratimo se brzo u dom. Upravnik se nasmijao, jer se po nama vidjelo koliko smo srećni i puni poleta. Dao nam je veliki i dobar gvozdeni krevet i rekao da ga ne moramo nikad vratiti. Odnijeli smo ga iz dva puta. Prvo mrežu, pa uzglavlja. Teško je to kao tuč, ali mi ne osjećamo teret srećni što smo se „skućili”. Letimo! Za početak smo kupili starih novina i našli nešto malo kartona, pa smo prostrli po onoj mreži. Srećom bilo je toplo, pa se moglo i bez ćebeta.
Pisao sam ocu o čemu se radi. Znao sam ja da će se Mile brzo snaći. Bio je pametan i vrijedan čovjek. On je bio Glava Uskočka. Za pet dana je u Zagreb stigla prostirka i ponjava sa Bara. Poslije smo se postepeno kućili. Šest godina smo stanovali u toj sobi. Dara nam nije dala da plaćamo kiriju. Pomogla mi je kao da mi je rođena sestra bila. Ona nas je spasila. Da nije nje bilo, ko zna šta bi bilo sa studiranjem.
• Koja je to godina bila?
– To je 1948. Te godine i još tri sledeće sam bio na omladinskim radnim akcijama i uvijek sam dobijao udarničke značke, vidjela si ih. Eto tako se tada živjelo. I bili smo srećni i radosni.
Završavamo šetnju. Zastadoh pred izlogom knjižare. Kad sam se okrenula Komnena više nije bilo. Lecnuh se. Jedva ga ugledah. Bio je poprilično odmakao.
****
Odem tako s jeseni na Tašmajdan prođem njegove staze, pričam s njim „naprema se” i prepiremo se samo oko jedne stvari. Veli mi jednom prilikom: „Nemoj o tome da pišeš u novinama, molim te”. Ja se smijem i širim ruke. „Neću. Biće u knjizi, a u novinama samo malo”. On vidi da mu ne vrijedi da se prepire sa mnom, smješka se i vrti glavom. I sad mi je pred očima ta scena, samo što ja danas gledam u nebesa i govorim: „Ne ljuti se. Moram. Moram, ni zbog tebe, ni zbog sebe, nego zbog drugih, zbog ISTINE I PRAVDE”. A onda dodam: „Znam da ti više nije žao što ne ode Milanu Batutu na grob! Sigurna sam da ste obojica prošli kroz ona Tijesna Vrata i da Batut uživa u društvu jednog od svojih najboljih učenika i nastavljača”.
Jednom mi je njegovom stazom išao u susret, to jest, vozio se na skejtbordu jedan dečkić. Kako mi se približavao, tako je i usporavao vožnju. Ni sama ne znam zašto sam zastala. Gledala sam ga netremice, a on skoro da se zaustavi pored mene. Lijep, crnpurast, od oko 11-12 godina. Držao je tek načetu crvenu jabuku. Nasmiješi mi se divnim osmijehom i naglo ubrza. Trgla sam se i pratila ga pogledom. Vješto se provlačio između šetača, zatim naglo skrenu ulijevo i nestade. Stajala sam neko vrijeme, čekala da se neće pojaviti. Nije ga više bilo. Laganim hodom krenuh ka „Maderi”.
Znam ko je to bio.
Onaj dobri i pametni dječak sa Bara s jabukom što mu je „za usput” dala tetka Jelica iz Boana, koja je, kad god bi ga vidjela, uzvikivala „Blagoš Lili”!
Blagoš je bilo i ostalo svakome ko je poznavao Komnena Tmušića!

(Kraj)