-Piše: AKADEMIK ZORAN LAKIĆ

U pitanju je knjiga koja svojim naslovom govori o njenom osnovnom sadržaju: neizgovorenom, pedantno pripremljenom svjedočenju pred Haškim tribunalom 14. marta 2006. godine. Smrt predsjednika Savezne Republike Jugoslavije – bila je brža od zakazanog svjedočenja.

Na početku opširnog predgovora ove knjige, autor kaže: „... knjiga Neizgovorena odbrana – njen stvarni autor je Slobodan Milošević. Ja, Momir Bulatović, svjedok odbrane, samo sam je napisao”.

Ova knjiga se razlikuje od drugih i zbog toga što donosi dosta nepoznatog ili nedovoljno poznatog u istoriografiji, u odnosu na sve ostale knjige koje se bave ovim događajima i posebno ovom istorijskom ličnošću. Odmah ću pojasniti ovu vrlo bitnu ocjenu – citatom sa strane 132.:

„Radi se o korišćenim dokumentima koji imaju vrhunski stepen zaštite tajnosti, jer se vode pod oznakom državna tajna... Čak ni kao član Vrhovnog savjeta odbrane nisam imao pravo da u njih ostvarim uvid... Bio bih izložen riziku da me država krivično goni – zbog nepoštovanja državne i vojne tajne.”

U nastojanju da bude, kako navodi „krunski svjedok” u dokazivanju istine koristio je i „hiljade stranica stenografskih bilješki”.

Naravno da je ova dokumentacija pomogla autoru knjige da uvjerljivo zaključi: „...njima potvrđujem da sve što sam napisao u ovoj knjizi jeste istina, samo istina i ništa više drugo osim istine”.

Slažući se sa autorom o ključnoj ulozi arhivske građe u rasvjetljavanju istorijskih pojava i utvrđivanju naučnih istina, prisjećam se još uvijek nedostupnosti arhivske građe o takozvanim „lijevim greškama” u Crnoj Gori 1941–1942. godina, zatim o sukobu sa Informbiroom 1948. godine, iako je od tih događaja prošlo 30, pa i 50 godina, što se uzima kao zakonski maksimum o zaštiti povjerljive, i pogotovu, tajne arhivske građe.

Iako nije naglašen sadržaj ove zanimljive knjige, utvrdili smo da ima sedam poglavlja:

1. Kraj SKJ i početak kraja SFRJ(7–18); 2. Sjednice Predsjedništva SFRJ (19–62); 3. Sastanci Republičkih predsjednika (63–130); 4. Sjednice Vrhovnog Savjeta Odbrane(131–196); 5. Hronologija 1992–1995 (197–248); 6. Međunarodni faktor i međunarodne aktivnosti (249–286); 7. Kosovo i Metohija – NATO agresija (287–315).

Dramatični događaji se inače prate od 10. januara 1992. godine i dok traju – sve do 14. marta 2006. godine. U tih skoro 15 godina Jugoslovenske drame sažeta je, u stvari, viševjekovna istorija naroda Balkana, istorija Jugoslavije i posebno istorija srpskog naroda.

Iz toga mnoštva „proizvedene” i zabilježene istorije – zapažamo mnogo susreta republičkih prvaka i još više njihove opširne priče; više prazne nego li sadržajne. Sve je to u narodu s razlogom kvalifikovano kao „putujući cirkus”.

Sa sadašnje istorijske distance se jasnije vidi ko je bio za koje rješenje takozvane „Jugoslovenske krize”: Slovenija i Hrvatska su za separaciju; Srbija i Crna Gora su za zajedničku državu; Makedonija i Bosna i Hercegovina su za nešto između ove dvije opcije. Pokrajine Vojvodina i Kosovo i Metohija, ipak su dijelile stav svoje Republike. Na svih šest sastanaka, i priča i argumentacija su bile iste, vjerovatno dosadne i čitaocima ove zanimljive knjige.


(Nastaviće se)

---