-Piše: AKADEMIK ZORAN LAKIĆ

Moramo još naglasiti da se u ovoj knjizi pojavljuje više aktivnih sudionika ove tragične jugo-drame. Notirana su i njihova razmimoilaženja. Sa današnje stajne tačke čitaoci će se upitati – kako su neki od njih mogli da predstavljaju bilo koga! I mogli bi pomisliti da upravo i zbog njih nije moglo biti drugačijeg izlaza iz vrlo složene jugo krize. To se jednako odnosi na jugo aktere kao i na inostrane lidere, koji su tada bili na sceni. Pa zar jedan od tih „lidera” nije u Budvi dizao zdravicu za prosperitet Makedonije; pomiješao je Makedoniju i Crnu Goru čiji je bio gost. Odavno je prošlo vrijeme lidera – Ruzvelta, Staljina, Čerčila i De Gola.

Sa današnje istorijske distance mogla bi se i golim okom vidjeti prijetnja „demokratskog Zapada” mogućim NATO napadom – datom u petom poglavlju knjige – Hronologija 1992–1995. (str. 131–196).

Možda bi za dramske stvaraoce bio zanimljiv i takozvani direktni govor, kojim se autor koristi, bezmalo, kroz čitavu knjigu od prve, pa do 315. strane: mogao bi inspirisati i autora drugog stručnog profila da ovaj tekst upodobi i za filmsko ili pozorišno djelo. Siguran sam da bi imalo više gledalaca, nego što ova knjiga ima čitalaca. Ovo zapažanje je upućeno i popularizatorima knjige, koju sam dobio na poklon u Srpskoj kući – u Podgorici. Nijesam je primijetio nigdje drugdje. A ni osvrt na nju, što je prava šteta za čitaoce, a i za stručnjake – profesionalce – savremene istorije Crne Gore i Jugoslavije.

Na kraju želim da kažem da njen autor ima vrlo čitljiv rukopis. Knjiga se lako čita i, boga mi, dosta toga još lakše upamti za sva vremena. Zbog svega rečenog u ovom osvrtu njen autor zaslužuje priznanje i poštovanje. S obzirom na to da ovaj osvrt pišem nakon autorove smrti, upućujem i moje izvinjenje što nisam prihvatio poziv da promovišem njegovu prvu knjigu „Više od igre” na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Prije možda pola godine takođe nisam prihvatio poziv vrlo poštovanog mitropolita prof. dr Amfilohija, da nas trojica promovišemo knjigu „Informbiro u Crnoj Gori 1948.” D. Radovića. Imao sam razloga za apstinenciju u oba slučaja.

Iz ove poslednje knjige sam saznao za nastojanje prof. dr Momira Bulatovića da se otvori arhivska građa za naučno korišćenje, pa i građa o našoj informbirovskoj sramoti 1948. godine. Baš je tim riječima kvalifikovao „drug Tito” na samrtničkoj postelji u Ljubljani, uz vrlo bitan podatak: „da će sve to biti pripisano meni”, iako je idejni tvorac Golog otoka Kardelj”. Tome se usprotivio časni političar Pavle Bulatović, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, tvrdnjom da bi to moglo prouzrokovati još veće zlo od onog zlog vremena informbiroovskog 1948. godine. Sa ovim ću završiti moj osvrt na knjigu prof. dr Momira Bulatovića „Neizgovorena odbrana”.


KRAJ

---