Republički sekretar za unutrašnje poslove Srbije Slavko Zečević je prenio Titu podatke o radu „neprijatelja” u Srbiji, gdje je „CIA prisutna i gdje Rankovićeva grupa ne miruje”. Tito u radu „Rankovićeve grupe” nije vidio veću opasnost i samo je tražio da budu opomenuti ako u njihovom djelovanju bude primijećeno nešto što bi moglo da bude štetno po vlast. Zečević je smatrao da su postojali i oni sa kojima nije vrijedjelo razgovarati, poput Srbe Savića, kome je zamjereno što se nije odvajao od Dobrice Ćosića. U političkom vrhu Ćosić je već bio označen kao smetnja i protivnik. Prema njegovim zapisima, srpski rukovodioci su još 1962. tražili od njega da prestane sa javnim aktivnostima. Tito mu je 1965. prenio Krležino nezadovoljstvo zbog teksta u „Praksisu” kojim je kritikovao Vidmara, a Ćosić se juna 1966. u pismu Titu nije saglasio sa likvidacijom Rankovića. Ćosićevo držanje je ponovo pobudilo Titovu pažnju („Šta je sa tim Ćosićem?”). Zečević je okarakterisao Ćosića kao čovjeka koji je bio na „šovinističkim koncepcijama” i veoma blizak sastavljačima „Predlog za razmišljanje”, ali i kao čovjeka koji se „dosta čuva” i ne istupa javno.

Tito nije htio jednako da osuđuje sve potpisnike jezičkih dokumenata. Posebno je imao razumijevanja za Krležu. Nije se slagao sa tim da se u osudi potpisnika ode u drugu krajnost. Primijetio je da „su sve trpali u jedan koš, a tamo ima ljudi koji mnogo znače za tu Hrvatsku, stari književnici, Krleža...”

Krležino držanje je i inače pobuđivalo dosta pažnje. Odnos prema njemu je bio veoma različit. U Hrvatskoj je mnogima bilo drago što je i on podržao „Deklaraciju”. Jelčić je poslije njenog usvajanja boravio u unutrašnjosti Hrvatske i zapamtio da je svuda prvo pitanje bilo da li je zaista tačno da je i Krleža podržao taj tekst, uz oduševljenje što je odgovor bio potvrdan. Oni Jugosloveni koji su se protivili „Deklaraciji”, pitali su se, ne znajući da je on bio jedan od njenih zagovornika, šta misli i zašto se ne ograđuje od dokumenta. Njegovo držanje je komentarisano širom zemlje među običnim svijetom. U Srbiji je bilo dosta „običnih ljudi” koji su se pitali: „Da li je Krleža znao?”, tj. da li je podržao deklaraciju. Mnogi od njih su naivno odgovarali: „Ne, Krleža je stari Jugosloven”. Iz BiH su stizali izvještaji o zaključcima građana da bi „jedna javna osuda Miroslava Krleže vrijedjela više nego sve izjave IK CK SKH”. U danima kada je Miloš Žanko objavljivao članke kojima je osuđivao „Deklaraciju”, mnogi građani Jugoslavije su se pitali zašto nema sličnih Krležinih istupa.

Neki srpski intelektualci su se sa njim sporili ili ga izlagali ironiji i prije „Deklaracije”, a poslije nje su bili načisto sa tim da je on bio njen duhovni inspirator. Dobrica Ćosić je u Krležino jugoslovenstvo bio razočaran mnogo prije „Deklaracije”, pa je njegovu ulogu opisivao oštrim riječima. Krleža je za njega bio duhovni inspirator, moralno i političko pokriće „Deklaracije”. Pisao je da je Krleža svoju srbofobiju ispoljio javno i otvoreno, uprkos titoističkim skrupulama, te da je postao „akvizicija savremenog hrvatskog separatizma i šovinizma”. Optužio ga je da je svoj ideološki i intelektualni pad na srpskim prostorima svakako kompenzovao „užarenim nacionalističkim, antisrpskim osjećanjima u područjima hrvatskog jezika” i da je u savremenoj nacionalnoj orijentaciji Hrvatske stajao u suštini na istim nacionalnim pozicijama na kojima je stajala „mačekovska i ustaška emigracija”. Zaključio je da je Krleža bio „bastion velikohrvatsva”.

Tito je imao sasvim suprotan stav. Uporno je branio poznatog pisca. Dok je Ćosić u njemu vidio bastion velikohrvatstva, Tito ga je branio tvrdnjom da nije bio nacionalista.Titov zaštitnički stav prema Krleži, ponavljan u više navrata, potvrda je riječi za koje Ćosić navodi da ih je čuo od Ive Andrića novembra 1970, da su Krležu napadali samo „opskurni novinari”, ali ne i vlast.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---