-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Titova podozrivost prema Amerikancima je imala širi kontekst. On je opasnost vidio u američkoj globalnoj politici, posebno na Mediteranu. Tokom prijema delegacije Službe državne bezbjednosti na čelu sa saveznim sekretarom za unutrašnje poslove Milanom Miškovićem, 12. maja 1967. Tito je, potencirajući „rad neprijatelja iz inostranstva protiv Jugoslavije”, dugo izlagao svoj stav o događajima u Grčkoj, uvjeren da su oni bili pod uticajem američke obavještajne službe i ponavljao da i „svađa oko jezičkih pitanja ukazuje na tragove izvana”. Za većinu ljudi koji su potpisali jezička dokumenta smatrao je da su to uradili „iz gluposti”, ali da „neko svakako stoji iza toga”. Ubjeđivao je saradnike da jezičko pitanje nije bilo „krupno pitanje, ali oni koji su stojali iza njega znali su kad će ga tempirati – onda kada ono treba da ima odjek”. Podatke o međunarodnim kontaktima potpisnika jezičkih dokumenata Tito je dobio od UDB-e. Republički sekretar za unutrašnje poslove Hrvatske Mate Krpan ga je 12. maja upoznao sa otkrićem policije u Hrvatskoj da su u Jugoslaviju ubacivani leci iz Italije i da su uhvatili tročlanu grupu koja ih je rasturala. UDB-a je pomno pratila sve veze hrvatskih intelektualaca potpisnika „Deklaracije” sa strancima. Registrovali su posjete jednog urednika američke čitaonice kod Antuna Šoljana i procjenjivali da je Šegedin, koji je bio u SAD, bio još aktivniji od Šoljana. Pod lupom je bio i rad profesora Josipa Hama i njegovi susreti i poznanstva sa intelektualcima u Zagrebu. Njega je Krpan teretio da je pokupio sve isječke iz štampe i odnio ih u Beč, da je „podvalio” „Vjesniku” kome je nudio saradnju kako bi pomogao oko sprovođenja Novosadskog dogovora i predstavio se kao osoba koja je protiv „Deklaracije”. Za Krpana je bilo očito da je Ham radio za američku obavještajnu službu, dok je Tito tražio da se o toj temi prikupe podaci i od austrijske policije.

Tita je brinuo još jedan međunarodni aspekt ovog pitanja, a to je reakcija strane javnosti. U mnogim zemljama je dat veliki publicitet jezičkom sporu u Jugoslaviji i on je prepoznavan kao posledica međunacionalnih sukoba. To je paralo Titove uši. Delegaciji UDB-e se 12. maja žalio da su se ti događaji „naduvali u inostranstvu i prikazali kao da kod nas postoji razmimoilaženje i da će jednog dana doći do rascjepa”. Značaj jezičkih sporova pokazivalo je i to što je ta tema par puta provučena i kroz razgovore jugoslovenskih i stranih diplomata. Prema Titovom kazivanju, ta tema je spomenuta u razgovorima sa švajcarskim ambasadorom Hansom Kelerom i kanadskim ambasadorom (Ross Campbell) 10. maja, kao i tokom posjete Marka Nikezića belgijskom kralju. Prema Titovom tumačenju, strane diplomate su pokazivale razumijevanje za pozicije jugoslovenske vlasti.

Jezički spor je aktuelizovao polemiku oko kursa SKJ, napuštanja politike „čvrste ruke” i opredjeljenja za „demokratske procese” u društvu. Zato je i Tito morao da se odredi prema toj temi. Kao i mnogo puta ranije, i tada je govorio različito, zavisno od toga kom auditorijumu se obraća. Tokom razgovora delegacije CK Beograd sa Titom 15. aprila 1967. preovladavali su umjereniji tonovi. Sekretar Gradskog komiteta Simeon Zatezalo žalio se da je sukob oko jezika dao podstrek pristalicama politike „čvrste ruke” i komandovanja Saveza komunista. Tito se založio za veću aktivnost u vaspitavanju „radnih ljudi”, a ne za politiku „čvrste ruke”. Umjesto da se „sjeku glave”, tražio je da se ide „grbavim putem”, tj. da se SKJ bori za svakog čovjeka i da nikoga ne odbacuje zbog jedne greške. Doduše, i tu je povlačio granicu do koje je vredjelo ići: „Treba vidjeti kakav je ko i šta se može od njega učiniti. Ali, ovakav kakav je Mihiz – to ne možeš promijeniti. To je neprijatelj komunizma, taj nikad nije ni bio uz nas. Postoji tu nekoliko koji kuže okolinu”.

Samo dva dana kasnije Tito je govorio na 10. konferenciji GK SK Beograda 17. aprila 1967. Bio je upadljivo oštriji. [...]


(Nastaviće se)

---