-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Partija je odustala od krivičnog gonjenja potpisnika dokumenata o jeziku. Zadržala se na političkoj osudi, ali i javnom anetemisanju i u tom smislu je štampa imala prvorazrednu ulogu. U osudi „Deklaracije” i „Predloga” na stranicama štampe nekoliko sedmica su se svakodnevno smjenjivali organi vlasti, Partije i masovnih organizacija, Partiji odani novinari i građani. Pobude za oglašavanje ovim povodom bile su različite. Organi SK, SSRN i SUBNOR-a iz svih krajeva zemlje morali su po automatizmu da osude „snage” koje su razbijale „bratstvo i jedinstvo”. Brojni potpisani i nepotpisani novinari ili redakcije objavljivali su komentare u službi zvaničnog stava Partije. Obični ljudi su, pritisnuti ekonomskim problemima i upoznati sa nacionalnim sporovima, a mnogi i zabrinuti za sudbinu svoje države, često davali sebi oduška i na stranicama štampe ili u pismima prvom čovjeku države i Partije, iskazivali svoje stavove, zabrinutosti, zgražavanje nad potpisnicima dokumenata o jeziku, ali u nekim slučajevima i podršku hrvatskim zahtjevima.

U javnosti je bilo više osuda „Deklaracije” nego „Predloga”, ali je u smislu krivice stavljen znak jednakosti između njih. Insistiralo se na tome da su ta dva dokumenta „bratska”, iz iste kuhinje, a njihovi autori i potpisnici „saveznici”. „Borba” je srpske pisce nazvala „advokatima” zagrebačkih kolega zato što su ih prihvatili kao mjerodavne zastupnike hrvatske strane i saglasili se sa njihovim odabacivanjem Novosadskog dogovora. [...]

Neke od sastavljača i potpisnika „Predloga za razmišljanje” jugoslovenske i srpske vlasti i tajna policija označili su i prije sastavljanja i potpisavanja tog teksta kao srpske nacionaliste i šoviniste. U komunističkoj Jugoslaviji, u kojoj je nad srspkim narodom visila hipoteka velikosrpskog nacionalizma, hegemonizma i šovinizma, ta optužba je optuženog odmah svrstavala u red državnih neprijatelja. Ali, ona nije bila jedina.

Poslije „Predloga” oni su dovođeni u vezu i sa zahtjevima da se u zemlji vrati režim „čvrste ruke”, što je bio sinonim za Rankovića, pa su tako postali i „etatisti”. Zatim, prateći decenijama ponašanje bivših ibeovaca, Državna bezbjednost je poslije „Predloga” uočavala da su prihvatili nacionalizam, pa su time zagovornici „Predloga” dovođeni u vezu i sa „staljinistima” i „neoinformbirovštinom”. Ove poslednje etikete su pojačavane saznanjima i kontaktima nekih od vodećih potpisnika „Predloga” (posebno njegovog pisca Mihiza), ali i drugih intelektualaca, sa sovjetskim predstavnicima.[...]

Osnovna organizacija SK Televizije Beograd odlučila je u aprilu 1967. „da se na televiziji privremeno ne izvode djela pisaca koji su se izjasnili za poznati ‘Predlog za razmišljanje’ i ‘Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika’“. To je pravdano time što su, pored pojedinaca i programskih tijela, za „idejnost i politiku” programa odgovorni svi komunisti televizije. To što je CK SKS 1966. zaključio da su emisije „Na slovo, na slovo” i „Hiljadu zašto” bile među onima koje kao „umjetnički dobre i zanimljive” postaju „svojinom svih gledalaca u zemlji”, nije godinu kasnije spaslo potpisnike „Predloga” skidanja njihovih emisija sa televizijskog programa. Brana Crnčević je navodio primjere reperkusija prema sebi, Matiji Bećkoviću i Dušku Radoviću u javnosti, kojima su bili izloženi poslije potpisivanja „Predloga”: Tanjug je odbijao da objavi njihova imena kao učesnika na jednoj priredbi u čast borbe vijetnamskog naroda, „Novosti” ih nijesu potpisivale u dječijoj rubrici itd. Bećkovićeve emisije su skinute sa televizije i radija. Knjige su mu objavljivane ne onda kada ih je napisao, već kad je bilo dozvoljeno da budu objavljene. Sjećao se i da je trebalo da potpiše ugovor za rad na jednoj televizijskoj seriji, ali da mu je pred potpisivanje saopšteno da nije podoban, uz objašnjenje da je 1968. išao u Skoplje da podbunjuje tamošnje studente. […]

(Nastaviće se)

---