-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Označen od vlasti kao inspirator „Predloga”, Mihiz je morao da napusti mjesto urednika u „Prosveti”. Zoran Gavrilović se žalio da je reakcija javnosti bila takva da su potpisnici „prikovani na stub srama”, da su pojedini pisci poistovjećivani sa snagama potučenim na 4. plenumu, optužio je dio štampe i javnosti za „nervozno reagovanje”, za „unižavanje dostojanstva pisaca koji su potpisali”. Dvije decenije kasnije Zoran Gavrilović je izjavio da je zbog potpisa i obrazlaganja „Predloga” imao prve ozbiljnije teškoće kao književni kritičar i da neko vrijeme nije mogao nigdje da objavljuje.

Za SK je privremeno uklanjanje nekih od potpisnika „Predloga” iz najuticajnijih medija bio opravdan čin prema onima koji su se sukobili sa osnovnim postulatima partijske politike u tako osjetljivom pitanju kao što je nacionalno. Na sjednici GK 8. januara 1968. Jordan Pop Jordanov se osvrnuo na negodovanje redakcije „Književnih novina” što su potpisnici „Deklaracije” i „Predloga” stavljeni u nekim novinskim ustanovama „pod embargo”. On nije imao ništa protiv toga, jer nije vidio razlog da se zamjeri tim ustanovama, što su postale kritične prema idejnim porukama ljudi koje je javnost jednoglasno osudila zbog šovinističkih stavova i ispada. Nedugo poslije toga slično je razmišljao i Miodrag Protić. Polemišući sa Matijom Bećkovićem, iznio je stav da je RTV, „koja predstavlja progresivne snage naše javnosti, morala da ima ošta mjerila prema jednoj grupi pisaca”, te da je skidanje Bećkovića sa programa televizije bilo opravdano pošto je on sa jednom grupom pisaca učinio „jedan politički akt, koji je bio javno osuđen”.

Ove mjere su imale privremeni karakter. Podozrenje prema njima, sumnjičenje, praćenje, prisluškivanje, pisanje policijskih izvještaja i optužbi za nacionalizam bili su trajni. U narednim godinama su bili predmet stalnog praćenja i „obrade” službe državne bezbjednosti. Policija je evidentirala njihova kretanja, analizirala aktivnosti i stavove, prikupljala podatke o međusobnim susretima i razgovorima, otkrivala njihove planove itd. Dobrica Ćosić je zapisao da je njegova supruga Božica u radnoj sobi u Grockoj pronašla prislušni uređaj juna 1968. Oni su postali nezaobilazni dio sadržaja izvještaja DB-a o radu unutrašnjeg neprijatelja od kraja šezdesetih godina.

Ta grupa intelektualaca, među kojima su najistaknutiji bili Borislav Mihajlović Mihiz, Matija Bećković, Živorad Stojković, Dobrica Ćosić, Mihailo Đurić, Dejan Medaković i drugi, optuživana je da je pokušavala da nametne svoje nacionalističke poglede u svakom od važnijih događaja u kulturnom i političkom životu, ne samo Beograda, već i drugih republičkih centara u zemlji.[...]

Antonije Isaković je poslije pojavljivanja „Predloga” najviše bio na udaru SK Srbije, jer je bio najugledniji član Partije među potpisnicima (član CK SKS), ali su partijski i policijski izvori, kao što smo već rekli, uglavnom kao inspiratora „Predloga” i mozga „nacionalističke” i „šovinističke grupe” označavali Mihiza. Državna bezbjednost je izvještavala da je ova grupa intelektualaca početkom 1966, povodom diskusije oko ujednačavanja Pravopisa srpskohrvatskog jezika i drugih pitanja u vezi s tim, na insistiranje Mihiza, odlučila da predloži Udruženju književnika Srbije prihvatanje „hrvatske šovinističke teze” o podjeli jezika, o čemu je Mihiz vodio razgovore sa prof. Ljudevitom Jonkeom u Zagrebu. Mihiz je označavan za jednog od „neposrednih autora Predloga za razmišljanje i inicijatora čitave nacionalističko-šovinističke aktnvnosti u vezi s tim”. Državna bezbjednost je, prateći njegov rad, uočila da je tih dana putovao u Bosnu i Hercegovinu da bi procijenio kakve su reakcije tamošnjih Srba. Kasnije je ocijenio da se „srpska grupa” u ovoj akciji „zaletjela” i, vjerujući da je sve gotovo, „rano povukla potez”. [...]


(Nastaviće se)

---