-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ljubiša je završio rukopis romana, romansiranu biografiju Drage Mašin, dvorske dame kraljice Natalije, koja će postati velika ljubav njenog sina Aleksandra Obrenovića i kojom će se i oženiti... Urednik izdavačkog preduzeća „Kosmos“ Radivoje Pešić oduševiće se rukopisom. Jedan od prvih primjeraka knjige Jocić je poklonio svojoj bivšoj supruzi Veri.

Naslovnu stranu knjige uradio je u to vrijeme poznati slikar dizajner Sava Nikolić. Mladi kritičar „Politike“ Ivan Čolović je o ovom istorijskom romanu napisao: Pisac je nastojao da iznese veliki broj „ljubavnih scena, detaljnih opisa zagrljaja, poljubaca, šetnji po morskoj obali, po smederevskim vinogradima, zavirivanje u kraljevsku ložnicu, itd.“, ali knjiga ima „obilnost elemenata hronike“; zaključuje da je riječ o zanimljivom prilogu u našoj oskudnoj istorijskoj beletristici, vidi se, dalje, da je pisac uložio veliki trud u prikupljanju podataka, a u svemu se osjeća i prisustvo Jocića pjesnika, što djelo čini čitljivom lektirom.

Na vijest da se u Beogradu pojavio roman o Dragi Mašin, u Londonu se veoma uzbudio Miloš Crnjanski: on je Narodnom pozorištu u Beogradu upravo predao dramu „Konak“, koja govori o Dragi i Aleksandru... Crnjanski piše prijateljima u Beogradu: „Ko je dao podstrek Jociću za onakav roman, sad?“

A Jocić ovaj roman poklanja i prijatelju iz davnih, predratnih nadrealističkih vremena – Koči Popoviću, sada čovjeku u samom vrhu vlasti, ministru spoljnih poslova: „Dragim Lepi i Koči, 2. marta 1960. Ljuba, Beograd“. Najzad mu i „Prosvjeta“ objavljuje knjigu pjesama u prozi, koju posvećuje novoj supruzi Sani Tanasković, a sam je ilustruje crtežima, sasvim apstraktnim. I ovu knjigu poklanja svojoj bivšoj ženi „Dragoj Verici – Ljuba“.

Opet se javlja Udruženju pisaca Srbije, sada povodom zahtjeva da se pisci izjasne šta zamjeraju dosadašnjem radu uprave. Nekako u to vrijeme pitaju ga u redakciji „Književnih novina“ kako je objavio svoju prvu knjigu, a on veli: – Prvu svoju knjigu „San ili biljka“ napisao sam 1928. godine, a štampao u sopstvenom izdanju 1930. godine. Vjerovatno da je ne bih nikada ni objavio, i nju bi zadesila sudbina mnogih mojih tekstova napisanih u tih nekoliko godina moga nadrealizma (ja sam uvijek imao svoj), da nije bilo jednog događaja. „San ili biljka“, kao i dvije moje druge knjige, izišle nešto docnije (1934. godine), bile su samo zato štampane da bih time počeo ili završio neki obračun.

Obračun o kome je riječ odnosio se na „zvaničnu grupu nadrealista“. Da bi se grupa sastavila, održan je jedan sastanak, na kome su pozvani svi oni na koje se moglo u bilo kom pogledu da računa da mogu da sudjeluju u nadrealizmu kao pokretu. Već su ranije postojale dvije nadrealističke grupe, pokupljene oko dva časopisa „50 u Evropi“ i „Tragovi“. Bio sam u prvoj.

Sastanak mi se učinio skup činovničića koji žele da načine neku karijeru. Protestovao sam, izjavio da mi se čini da se na sastanku vodi neka „junferska politika“. Grupa oko „Tragova“ trebalo je na sastanku da puca iz pištolja. Ne znam zašto je zatajila. Članovi iz moje grupe bili su ironični i opori prema svima, izuzev prema drugovima iz „Tragova“, s kojima su bili vrlo bliski. Dušan Matić je bio u „50 u Evropi“ i svima nama iz obje grupe drag i blizak.

Poslije sastanka mi mladi otišli smo u kafanu „Šumatovac“ i dogovorili se da ne uđemo u tu novu grupu koja je trebalo nas sve da pokupi i doda neke svoja rođake. Sjutradan otišao sam kod Dušana Matića i rekao mu da neću ući u novu grupu koja se osniva. Matić me opomenuo da sam pismeno na sva pitanja potvrdno bio odgovorio. Zar nije shvatio da je i to bila ironija. [...] “


(NASTAVIĆE SE)

---