Iako fizički neugledan i ćosav, knjaz Danilo je ipak postao zanimljiv mladoženja oko kojeg su se motali provodadžije sa evropskih dvorova. Izgledalo je nekako najprirodnije i činilo se da najviše šansi ima ćerka srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića, knjeginjica Kleopatra.

To je u političkom smislu izgledalo najnormalnije i najprihvatljivije, ali je on, izgleda, mjerkao i ćerku nekog bečkog bankara, barona Sine, koja bi u sirotinjski cetinjski dvor donijela bogati miraz.

Ljut zbog određenih otezanja i kombinacija i iz Beča, a naročito iz Beograda, knjaz Danilo se naprasno odrekao i ruke princeze Karađorđević, odnosno braka sa političkim kombinacijama, i ruke bečke bogatašice i opredijelio za Darinku, mladu ćerku tršćanskog trgovca Marka Kvekića, porijeklom iz Herceg Novog.

Ćudljivi i svojeglavi knjaz je vjenčanje i svadbu zakazao za januar 1855. godine i odmah nakon zvanične vjeridbe, obavljene oktobra 1854, počeo pripreme za veselje. Za mladu je u Trst pošlo samo nekoliko biranih crnogorskih glavara, a u Kotoru ih je čekalo trista svatova, odjevenih u raskošne crnogorske nošnje i na okićenim konjima. Usput do Cetinja, svatovima su se pridruživali svadbari, tako da je u cetinjsko polje, po velikoj hladnoći i snijegu od preko metra, rupila masa od oko četiri hiljade svatova i svadbara.

Knjaz Danilo je izjahao i tu u polju sačekao promrzlu vjerenicu. Crnogorcima je zapalo za oko kako joj je poljubio ruku, a neko je, navodno, čuo kako je mladu upitao na francuskom da li joj je hladno. Ona mu je odgovorila pitanjem:

A kad je toplo u Vašoj Crnoj Gori?

Plahoviti i sujetni crnogorski knjaz, razdiran kompleksima svog fizičkog izgleda i ljubomorom koju je raspaljivala njegova mlađana, sedamnaestogodišnja nevjesta, poskidaće više glava onima koji su i u najvećoj tajnosti izgovorili kakvu ružnu ili pohotnu riječ na njen račun. Tragedija Tuka Maksimovića, junaka i ljepotana iz Župe nikšićke, u tom pogledu je posebno karakteristična.

„Među drugim odabranim zvanicama – piše Anica Šaulić u svojoj knjizi o Novici Ceroviću – bio je na knjaževoj svadbi i Tuko Šćepanov iz Nikšićke župe. Vojvoda Mirko i Novica su nastojali da Tuko bude pozvan, jer ih je zadužio vrlo vještim uhođenjem i tačnim izvještajem o turskoj vojsci Omer–pašine godine. Tuko je bio vanredne ljepote. Pričalo se da u cijelom Nikšiću nije bilo ljepšeg ni Turčina ni Srbina. Kao jedinac imućnog oca vrlo se lijepo oblačio i ništa nije radio, samo je išao u lov i jahao dobre konje. Veseo zbog počasti koja mu je ukazana pozivom na knjaževu svadbu, Tuko je obukao najbogatije odijelo, stavio toke i oružje okovano u srmi i zlatu. Tako je Tuko privukao pažnju svih gostiju, pa i knjeginje, i ona mu se osmijehnula...

Vratio se Tuko iz svatova i sjahao pravo pred krčmom svoje strine Andre...

„Kako ti, Tuko, bi u svatovima”– upitala ga strina.

„Lijepo mi bi i prelijepo, u zdravlje gospodarevo.”

„Viđe li knjaginju?”

„Glah je kako tebe sada.”

„Bijaše li, Tuko, kaka knjaginja?”

„Bijaše lijepa ka bijela vila, ostade mi na srcu.”

Tako je rekao, ali je zahvaljujući njegovoj strini i župskom knezu izašlo da je rekao „voliji bi nju no cijelu Župu”.

Knez dostavi ovo na Cetinje i od knjaza dođe zapovijest: ako je Tuko tako rekao, da se smjesta mušketa. Tuko se branio da nije, ali se njegova strina sa svojim sinom zakle da jeste...

– Dane, dolaze nam toliki ljudi, kako nikad ne dođe onaj mladić što ga zvahu Tuko? – pitala je potom u nekoj prilici knjeginja Darinka svoga gospodara, a on joj oštro odgovorio:

– Taj više neće doći. Mi smo ga mušketali!

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---