Pravoslavni podanici austrijske carevine u Dalmaciji i Boki kotorskoj vjerovali su u svoje oslobođenje uz pomoć braće iz Srbije, Crne Gore i Rusije. Svaku vijest o pobjedi srpske nad turskom vojskom, primali su sa oduševljenjem. Austrijske vlasti naročito su strepjele od naklonosti pravoslavnih prema Rusiji, te su stoga preduzimane i posebne mjere. Ministar policije naredio je, 1821. godine, Presidijumu namjesništva u Zadru da se pravoslavni potajno nadziru, i da se svaki njihov pokušaj narušavanja javnog mira odmah uguši. Koliko je pitanje inostranih uticaja na pravoslavne podanike bilo bitno, govori i činjenica da je sam car Franc naredio da se obrati naročita pažnja na držanje pravoslavnih. Jedan od načina da se spriječe neželjeni uticaji bio je i sprovođenje unije pravoslavnih sa rimokatoličkom crkvom.

U proljeće 1832. godine rimokatolički Arbanasi Hoti, i oni iz Podgorice i Zete, podigli su ustanak protiv Turaka, zatraživši pritom pomoć od Crnogoraca. Ova vijest je obradovala Srbe u Boki kotorskoj, koji su počeli da se dogovaraju i organizuju. Na njihovom čelu bila su tri sveštena lica: Jakov Popović, paroh kotorski, Sava Petrović, iguman manastira Gradišta, i pop Nikola Lazarević. U jednom izvještaju sreski načelnik kaže da su oni sposobni i dovoljni da pobune sve pravoslavne kotorskog sreza. Po carevom naređenju, namjesnik Lilienberg je opomenuo episkopa Rajačića „da pravoslavno sveštenstvo u Dalmaciji ima izbjegavati sve, što bi moglo prouzrokovati uznemirenje duhova”. Tada je episkop uputio poslanicu sveštenstvu i narodu, u kojoj im poručuje da budu vjerni svom vladaru Francu I, i da se ne daju zavesti od onih koji bune narod protiv otomanske Porte. Međutim, Rajačićeva poslanica je loše primljena kod Srba u Boki kotorskoj.

Zainteresovanost pravoslavnih Bokelja za dešavanja u susjednim oblastima nije slabila čak ni kada je turska vojska, aprila 1832, napala Crnu Goru i nanijela joj poraz. Zbog toga je grof Lilienberg pozvao episkopa Rajačića da posjeti Boku, ne bi li upoznao sveštenstvo i smirio situaciju. I ministar unutrašnjih djela grof Mitrovski nadao se da će episkopova kanonska posjeta biti uspješna.

Obilazak eparhije Rajačić nije preduzeo samo da bi udovoljio željama austrijskih vlasti, već je tako ispunjavao jednu od svojih pastirskih dužnosti. [...] O namjeri da obiđe svoju eparhiju i da će se na ovom putovanju zadržati gotovo tri mjeseca, episkop Rajačić je, u pismu od 9. (21) maja 1831, obavijestio mitropolita Stratimirovića. Iscrpni izvještaji koje je episkop tokom vizitacije slao mitropolitu, značajna su i zanimljiva svjedočanstva o istorijskim i kulturnim prilikama srpskog stanovništva na ovom području u prvoj polovini 19. vijeka.

Rajačić je na put za Dubrovnik krenuo 18. (30) avgusta 1832, sa protosinđelom Simeonom Trkuljom, protođakonom Stefanom Kragujevićem i đakonom Atanasijem Čurlićem. Tokom putovanja, koje je trajalo šest dana, Rajačić se zaustavio na ostrvima Visu, Korčuli i Lopudu. U dubrovačko pristanište Gruž episkop je stigao 24. avgusta (5. septembra) 1832. godine.

O njegovom dočeku i boravku u Dubrovniku, Presidijum namjesništva i grof Lilienberg dobili su više izvještaja. Šef policije u Dubrovniku Štoka, izvijestio je namjesnika da je Rajačić odsio kod bogatog trgovca Lazara Lučića, gdje je primao posjete predstavnika civilnih i vojnih vlasti. [...] On dalje izvještava o Rajačićevom svečanom odlasku u pravoslavnu crkvu, koja se nalazila u predgrađu Dubrovnika. Episkop je tog dana, u nedjelju, 28. avgusta (9. septembra), u svečanoj litiji i u episkopskom ornatu krenuo na arhijerejsku službu i na isti način se vratio iz crkve, na zaprepašćenje dubrovačkih katolika. Po povratku iz crkve Rajačić je, u kući u kojoj je odsio, priredio ručak, na koji su bili pozvani: sreski načelnik, sreski komesari, predsjednik okružnog suda, predsjednik gradske opštine, pretor, major Kaboga i ruski konzul Gagić. Na ručku nije bilo nijednog rimokatioličkog sveštenika, ni dubrovačkog plemića, jer niko od njih nije učinio posjetu Rajačiću prilikom njegovog dolaska. Sreski načelnik je, dva dana kasnije, priredio gozbu, episkopu u čast.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---