-
„Atentat na knjaza Danila nije bio ništa drugo nego lična osveta jednog duboko uvrijeđenog, obespravljenog i poniženog čovjeka. Njegove uzroke treba tražiti u samim prilikama koje su vladale u Crnoj Gori, u despotizmu jednog samodršca, koji je smatrao, radi obezbjeđenja svoje vlasti, učvršćivanja državne organizacije i sprovođenja reforma, da mu je dozvoljeno da neodgovorno nasrće i na najosjetljiviji lični i porodični moral. U datim uslovima, otpor prema tome bio je legitiman i gledište naše stare rodoljubive istoriografije, koja je smatrala atentat kao djelo izdaje i tuđinske propagande, nije opravdano, ma koliko da je to gledište moglo da posluži političkim ciljevima u jednom datom periodu naše prošlosti.“

Ovaj zaključak dr Andrije Lainovića do danas niko na ozbiljan način, argumentovano nije doveo u pitanje, a posebno ne crnogorski novoistoričari koji na sve načine pokušavaju da predstave kako je to bio plod velike zavjere, a Todor Kadić marioneta zavjerenika, izvršilac volje velkikih i mračnih sila. Biser svakako predstavlja sijanje sumnje da je ta krvava čaša za crnogorskog despota natočena u Beogradu.

Todor Kadić je osuđen i obješen u Kotoru. Izvod iz rasprave i krivičnog postupka, odnosno zapis o držanju Todora Kadića na sudu i pri izvršenju smrtne kazne nad njim, pronađen u arhivi Okružnog suda u Kotoru. Ovaj dragocjeni dokument je sa italijanskog, tada službenog jezika u Kotoru, preveo prota Jovan Bućin.

– Ja sam smrt zaslužio, moje krivice i one Knjaževe bile su preteške zemlji, pa je morala da nas proždere – stoje u tom zapisu riječi Todora Kadića. – Obojica smo bili krivci i eto nas do malo obojica pod zemljom, ali ja umirem s jednom žalosti što sam prolio nevinu krv. Za vrijeme mog bavljenja u Carigradu, ubio sam, bez ikakve njegove krivice, brata onoga koji se, po naredbi Knjaževoj, oženio mojom sestrom. To je jedino što me grize savjest, ali je Bog velik i milostiv pa se uzdam da će mi oprostiti... Neka osoba upita ga da li je za svoga boravka u Crnoj Gori vidio da su nekoga strijeljali, a on odgovori: „Od onih što sam ja vidio nije manji broj od 100, i kakve su to ličnosti bile? Cvijeće i junaci crnogorski. Carevina Austrijska broji 38 miliona stanovnika, a Crna Gora je prema njoj šaka naroda, nikako ne vjerujem da je u istom razdoblju u tom prostranom carstvu bilo toliko osuđenih na smrt koliko u Crnoj Gori.“

Noću između 12. i 13. oktobra, teško se isplakao, zatim se umio i očešljao pa je popio šolju crne kafe sa malim biskvitom, zatim se za pomenuta dva pravoslavna sveštenika pomolio Bogu i onda po drugi put pozvao istražnog sudiju i državnog tužioca. Sa njima se razgovarao oko 5 minuta i umolio ih da što prije upute molbu njegovom veličanstvu Caru da milostivo amnestira begunce i da smanji kaznu kotorskom tamničaru. Za to vrijeme 2 čete pješadije u potpunoj paradi postrojile su se ispred tamnice. Kadić, opazivši vojsku i slušajući udaranje doboša, reče: „Braćo, treba se oprašćati”. Zamolio je da mu donesu čašu vina i da mu dozvole da popuši cigaretu. Pošto bi udovoljeno, pripalio je cigaretu, ali nije imao vremena ni trećinu da popuši, pa je baci na tle i zgazi nogom, jer su ga silili da krene. Uze tada čašu i gologlav ispi vino u slavu svete Trojice pa veselo reče: „Sad hajdemo.“

U tom času htjeli su mu staviti kapu na glavu, ali on to učtivo odbi izjavivši da se sprema pristupiti pred svevišnji božji sud pa da će to uraditi gologlav.

Izađoše iz tamnice prvo dva sveštenika, a za njima osuđenik između obje čete. Prije polaska on se okrenu put naroda, duboko se pokloni i uzviknu: „Zbogom, bili srećni...“

Pope se tada na stepenice vješala i izgovori poslednje riječi: „Bože i majko Bogorodice, primi moju grešnu dušu.“ U 9 sati i 27 minuta bilo je sve svršeno oko vješala i u 9 i 29 minuta Kadić je već bio mrtav...

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---