Znajući da su demokrati i zemljoradnici sentimentalni kada je u pitanju jugoslovenstvo, Stjepan Radić manipuliše njima oživljavajući princip jugoslovenske solidarnosti u ime koga treba dati svakom „plemenu” i pokrajini autonomiju. Ali „zar je moguće da pravo Jugoslovenstvo propovijeda jedna partija koja je stekla svoju moć protusrpskom agitacijom, zaboravljajući u najtežim momentima naše države baš tu jugoslovensku solidarnost?” – pitao se dr Dedić. Zašto Radić nije pokazivao jugoslovensku solidarnost za vrijeme rata i u trenutku stvaranja zajedničke države? Zašto radićevci nazivaju hrvatskim izdajnikom svakog Hrvata koji je pristalica državnog jedinstva? Dedić je lako našao odgovor na ova pitanja: „Radić vodi staru politiku novom taktikom”. Pošto mu nije pošlo za rukom da stvori hrvatsku republiku putem revolucije niti uplitanjem stranog faktora, on je poslao svoje ljude u Beograd s ciljem rušenja režima i dovođenja na vlast opozicije; na taj način oni će „uživati sve blagodati vlasti i svu slobodu opozicije”, a sam Radić drži se po strani kako bi u budućoj, zamišljenoj hrvatskoj republici njegovo ime ostalo čisto, nekompromitovano.

Iako je Radićeva separatistička orijentacija konstantno remetila politički, privredni, kulturni i svaki drugi razvitak mlade Kraljevine, dr St. Dedić na hrvatskog vođu nije gledao kao na realnog političara koji će jednog dana ostvariti svoje zamisli. Naprotiv, on je u njemu vidio predstavnika tipičnog hrvatskog „negativizma” naslijeđenog iz razdoblja feudalizma. Tu karakteristiku hrvatskog političkog mentaliteta dr Dedić je identifikovao i u potonjem periodu, prije svega kod Ante Starčevića jer on nije priznavao Austrougarsku nagodbu i zalagao se za neostvarljiv projekat Velike Hrvatske. „Negativizam” je došao do izražaja i prilikom formiranja jugoslovenske države kada se jedan dio hrvatskog korpusa, onaj koji je slijedio Radića, usprotivio ulasku u novu zajednicu, ali i onda kada se ostali predstavnici hrvatske političke elite, koji su prihvatali ujedinjenje, nisu suprotstavili svojim neistomišljenicima ili su, jedan po jedan, napustili borbu s njima. Hrvatsko društvo se, tako, manje-više u cjelini grupisalo oko Radića. Hrvati, opterećeni svojim mentalitetom (oličenim u Radiću), sada ispoljavaju „negativizam” tako što protestuju zbog centralizma, zatvarajući oči pred novom realnošću u kojoj im više ne prijeti nikakva opasnost pa, samim tim, više nema potrebe ni za autonomijom Hrvatske. Poput starčevićevaca nekad, i radićevci sada idu i dalje u „negativizmu” te se bore za nemoguće: za samostalnu hrvatsku republiku u konfederaciji sa Srbijom i drugim jugoslovenskim zemljama, što znači za raspad Kraljevine SHS. A kako su faktori koji su stvorili Kraljevinu mnogo jači od onih koji je ruše, napori radićevaca završiće se neslavno, kao i težnje njihovih prethodnika starčevićevaca.

Iza radikalskih teoretičara koji su se oglašavali u „Novom životu” ostao je cio niz zanimljivih i provokativnih stavova o Hrvatima, njihovom mentalitetu, njihovim vođama i njihovoj politici. Iz te lepeze različitih viđenja, ideja, iskustava i reagovanja proizlazi da su oni uočavali kako hrvatska strana iza teze o srpskoj hegemoniji u državi samo prikriva sopstvenu težnju za dominacijom nad Srbima. Iznošenjem svojih razmišljanja radikali su nastojali da obavijeste javnost o pravim razlozima hrvatskog nezadovoljstva – tumačeći ga težnjom Hrvata ka stvaranju Velike Hrvatske, njihovim političkim neiskustvom, demagogijom njihovog političkog vođstva, uticajem Rimokatoličke crkve, antisrpskim stereotipima koji su Hrvatima usađivani u Habzburškoj monarhiji, šovinističkom zaslijepljenošću kojom ih je kontaminirao Ante Starčević – i da doprinesu prevladavanju tenzija u političkom životu Kraljevine SHS.

Tragična smrt Aleksandra Karađorđevića u Marselju oktobra 1934. označila je završetak jedne etape u razvitku Jugoslavije bremenite čitavim spektrom problema u unutrašnjoj i spoljnoj politici, s kojima se država suočavala od samog formiranja, i početak nove etape u kojoj su nastavljeni pokušaji da se naslijeđene teškoće riješe na način koji će, prije svega, osigurati dalji opstanak zajednice izložene pokušajima raznih snaga da je destabilizuju i, najzad, u potpunosti demontiraju.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---