-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Jedna snaga koja je radila na destabilizaciji i demontiranju Jugoslavije bila je i Rimokatolička crkva koja je nastupala ofanzivno, uspijevajući da na svoje vjernike utiče politički, u duhu otpora jugoslovenskoj ideologiji i integraciji. Glavna poluga preko koje je vodila i usmjeravala katoličko stanovništvo bila je „Katolička akcija”, od 1936. „Čista Katolička akcija”, mreža udruženja preko kojih je crkva stvarala svoju državu u državi, obuhvatajući cjelokupno hrvatsko društvo i predstavljajući osnovu na kojoj je izgrađivana hrvatska nacionalna svijest među katoličkim vjernicima.

Grupa jugoslovenski orijentisanih intelektualaca, uznemirenih agresivnim klerikalizmom koji je prijetio razgradnjom tvorevine za koju se nekada stradalo i u ratu i u miru, za koju su položeni mnogobrojni životi, vidjeći je kao jedinog garanta spokojnog i nesmetanog razvitka svih njenih žitelja, a u želji da iskažu svoje mišljenje o mnogim pojavama onovremenog političkog života, okupila se oko časopisa „Javnost”, „Krug” i „Vidici”, koji su izlazili u kontinuitetu, jedan za drugim, po obustavljanju onog prethodnog, u periodu od 1935. do 1940. godine. U ovim časopisima sarađivala su mnoga velika imena međuratne Jugoslavije (Vladimir Ćorović, Ivo Andrić, Viktor Novak, Isidora Sekulić, Vasilj Popović, Lujo Bakotić, Petar Skok, Ivo Belin, Ferdo Šišić, Milan Budimir, Jovan Erdeljanović, Milan Marjanović, Đuro Vilović i drugi), a pokrenuo ih je, uređivao i u njima svojim tekstovima dominirao književnik i angažovani intelektualac Niko Bartulović. Pored ostalog, u časopisima „Javnost”, „Krug” i „Vidici” često se raspravljalo i o rimokatoličkim temama, koje su izazivale veliko interesovanje javnosti i burne reakcije klerikalnih snaga.

U uslovima napetih međunacionalnih, prije svega srpsko-hrvatskih odnosa, koji su remetili normalno funkcionisanje države i ometali i otežavali njen razvitak, redakcija „Javnosti” pažljivo je pratila sve poteze koje je politička elita na objema stranama povlačila u cilju rješavanja hrvatskog pitanja. Napori vladajućih režima i srpske opozicije da izađu u susret Hrvatima i ispune njihove zahtjeve nailazili su na odobravanje uredništva, koje je od hrvatskih političkih krugova, prema čijim zahtjevima je imalo puno razumijevanje, očekivalo, u osnovi, samo jedno: da ostanu privrženi načelu narodnog jedinstva i ne razbijaju državu. Zabrinjavalo ga je, međutim, to što su, prema njegovom viđenju, politička strujanja kod Hrvata kretala upravo u neželjenom, separatističkom pravcu, a za takav smjer hrvatske politike optuživali su klerikalne snage koje teže da njom u potpunosti ovladaju.

S tim u vezi, za „Javnost” nije bilo nikakve sumnje: poput trojanskog konja u čijoj se utrobi krila grčka vojska koja je zauzela Prijamov grad, u redovima Hrvatskog seljačkog pokreta skrivaju se klerikalci, s namjerom da njime zagospodare i stave ga u funkciju svojih interesa. U svojim glasilima, o jugoslovenstvu Bartulovićevog časopisa oni pišu s izrazitim negodovanjem, kao o nečemu što je za pokudu, iako ta ideologija, u shvatanju redakcije „Javnosti”, nije podrazumijevala gašenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog identiteta, već je, naprotiv, pretpostavljala njihovo postojanje paralelno s osjećanjem pripadnosti jednom jedinstvenom narodu. Klerikalcima, međutim, nije stalo ni do kakvog nacionalnog identiteta, čitamo na stranicama „Javnosti”. Hrvatstvo je za njih irelevantno isto koliko i jugoslovenstvo na koje se obaraju, a bliži im je svaki Njemac, Mađar ili Italijan, ako je klerikalan, od Hrvata katolika, koji je slobodouman. Njima je bitna samo apsolutna vlast nad vjernicima, a dokaz je, između ostalog, i burna reakcija klerikalne štampe na predstavljanje Hrvatskog seljačkog pokreta kao liberalnog, što je u knjizi „Ideologija Hrvatskog seljačkog pokreta” učinio Ivo Šarinić. Autorova teza da su rimska crkva i sveštenstvo pomutili nacionalnu svijest hrvatskog seljaštva koje je, prije njihovog upliva, imalo zdrave poglede, i za koju je nalazio oslonac kod Starčevića, Radića, Štrosmajera i Račkog, klerikalcima je smetala, tvrdio je Bartulović u svom časopisu, jer je mogla da otrijezni narod i podstakne otpor njihovom uticaju. Zbog toga su se bunili i protiv stavljanja sveštenstva u istu ravan s ljudima drugih profesija, što je Šarinić takođe učinio u svom djelu.


(Nastaviće se)

---