-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

„Javnost” je, dakle, u Hrvatskom seljačkom pokretu prepoznavala dvije suprotstavljene struje između kojih se vodi otvorena borba. O tome je svjedočio, izvještavao je Bartulovićev časopis, kako slučaj sa knjigom Ive Šarinića, tako i sukob sa vođom Hrvatske seljačke stranke Rudolfom Hercegom. Sukob je izbio zbog Hercegovog istupa protiv namjere da se za podizanje spomenika Matiji Gupcu kao pokrovitelj postavi, pored Mačeka, i Alojzije Stepinac, s obrazloženjem da je Stepinac naslednik biskupa Draškovića koji je osudio seljačkog vođu. Svjedočanstvo borbe klerikalaca i njihovih neistomišljenika bio je i napad prvih na knjigu Zlatka Grgoševića „Selo i umjetnost” koja je o pitanjima kulture pisala u skladu s liberalnim načelima, kao i njihov zahtjev da se zabrani Strocijeva drama Zrinjski zato što prikazuje ulogu jezuita u smaknuću Zrinjskog i Frankopana. Navijajući za struju koju je smatrao liberalnom, krug intelektualaca oko „Javnosti” je sve nade polagao u njenu pobjedu, jer je vjerovao da je to jedina snaga kod Hrvata koja će biti zainteresovana za smirivanje napetosti na relaciji Srbi–Hrvati i za očuvanje principa narodnog jedinstva.

U interpretaciji Nike Bartulovića, klerikalcima ne samo što nije odgovarala hrvatska politička elita koja ne spada u red njihovih istomišljenika, već im nije odgovarala ni Udružena opozicija zato što su njene članice, Demokratska i Zemljoradnička stranka, u socijalnim i kulturnim pitanjima još dalje od klerikalaca nego članice Jugoslovenske radikalne zajednice. Shodno tome, ako bi morali da stupaju u bliže odnose s Beogradom onda bi njihov izbor pao na JRZ, jer u njoj, kao oslonac, imaju Antona Korošeca i jer su u njoj jače konzervativne snage. U načelu, međutim, klerikalci se protive ulasku Hrvata i u tu političku organizaciju, pošto bi im najviše išla u prilog što veća izolovanost Vladka Mačeka i njegovog kruga kako bi ga, tako izdvojenog, što lakše klerikalizovali. Radi toga, isticao je Bartulović, posebno se protive učešću jednog od koalicionih partnera, Samostalne demokratske stranke, u Seljačko-demokratskoj koaliciji, pošto ona, kao srpska stranka, ne može da bude ravnopravan faktor u odlukama koje se tiču Hrvatskog seljačkog pokreta. Uopšte, u cilju ostvarenja svojih mračnih ciljeva, naglašavali su saradnici Nike Bartulovića, klerikalizam nastoji da izoluje ne samo vođstvo Hrvatskog pokreta već i cio hrvatski narod, kako bi spriječio priliv svježih ideja koje bi vjernike udaljavale od Crkve i ostavljale je bez vojske odanih pristalica, uzrokujući gubitak njene svjetovne moći i uticaja. O tome je u časopisima „Javnost”, „Krug” i „Vidici” napisan čitav niz članaka. Iz njih saznajemo mnoštvo pojedinosti o tome kako su klerikalne snage u Jugoslaviji vodile borbu za učvršćivanje svog položaja i osvajanje bitnih pozicija u društvu. S tim u vezi, Bartulović je bio mišljenja da klerikalizam nikad nije bio toliko reakcionaran, toliko agresivan i toliko uporan kao što je to vrijeme druge polovine tridesetih godina i da, u tom pogledu, predstavlja sasvim osobenu pojavu u cijeloj tadašnjoj Evropi. […]

Da se ponovo uspostavlja duh srednjeg vijeka za „Javnost” nije bilo nikakve sumnje: to je proizlazilo i iz rezolucija Udruženja katoličkih muževa i Udruženja katoličkih žena koje su donijete u Jelsi na Hvaru. Pored opštih mjesta o ispovijedanju hrišćanstva, hrišćanskom vaspitanju i načinu življenja, jedina konkretna sadržina tih rezolucija je to što se u njima tražilo da svaki član udruženja čita samo katoličku štampu i knjige i da bude apriorni branilac sveštenstva od svih eventualnih napada. „Javnost” je upravo te dvije stavke smatrala spornim, jer su gušile slobodu informisanja i mišljenja, promovisale jednoumlje i dogmu o nepogrešivosti prenosile na svakog seoskog župnika, bez obzira na to da li je kritika protiv njega opravdana ili ne. S druge strane, nijedna tačka rezolucije nije govorila, primjećivao je autor napisa o ovom pitanju, o teškom ekonomskom i socijalnom položaju „katoličkih muževa i žena”; nije, dakle, na njih gledala kao na ljude od krvi i mesa, koji imaju ozbiljne egzistencijalne probleme i prema kojima zato treba pokazati hrišćansko čovekoljublje, niti o otadžbini, kako onoj zajedničkoj, jugoslovenskoj, tako ni o onoj užoj, hrvatskoj.


(Krajs)

---