-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Zatvor u kojem je brojao poslednje robijaške dane obavijestio je državnu instituciju za emigraciju kad će Zef Ljuljđuraj biti konačno oslobođen i da će direktno iz zatvora biti deportovan u Crnu Goru. Sve to je rađeno u strogoj tajnosti i o svemu nije zvanično obaviješten čak ni njegov sin Paljoka, niti bilo ko od najuže porodice.

– Paljoka je pokušao da izdejstvuje odobrenje da me puste makar petnaest dana da se vidim sa porodicom u Detroitu – ne bez suza i emocija se sjećao Zef Ljuljdjuraj – da vidim djecu i unučad, koja su se u međuvremenu rodila, i posjetim grob moje ćerke Marije koju je, nažalost, dvije godine ranije pokosila opaka bolest i nije dočekala da vidi oca na slobodi. Bila je to za mene najveća žalost i najteži udarac koji sam doživio tokom trideset i tri godine tamnovanja, a tješilo me to što je iza nje ostao lijepi porod – četiri sina...

Dopustili su mi samo da posjetim ćerkin grob, ali su me vezanog, u lancima i na rukama i na nogama, doveli u Detroit i sve vrijeme vezanog držali i na groblju. Ja sam im ipak zahvalan, oni se drže propisa i ja to poštujem.

Pred sam izlazak iz zatvora, doveli su me najprije – naravno i dalje vezanog i u lancima – u kancelariju ureda za emigraciju, a odatle u jedan privremeni zatvor udaljen oko dvjesta kilometara od Detroita. Tu sam sedam dana i sedam noći čekao u ćeliji, samici, dok me, opet vezanog, nisu prebacili na aerodrom u Njujorku. Tek tu su mi konačno skinuli lance i dopustili da podignem nešto malo novca koji sam imao na računu u banci, da se obrijem i malo uljudum kako se ne bi baš odmah moglo primijetiti da idem sa dugogodišnje robije.

Inače, po propisima, cio taj postupak deportacije se mora vršiti u potpunoj tajnosti i niko ne smije znati ni dan, ni tačno vrijeme kad će se to obaviti, broj leta, ime avio-kompanije, maršrutu kojom ću letjeti – ništa.

Kad smo stigli u Podgoricu, inspektori koji su me pratili, dva fina i uljudna oficira, predali su me svojim kolegama, odnosno crnogorskoj policiji, koja je, izgleda, već bila obaviještena o svemu, tako da me više niko ništa nije pitao i ja sam se, konačno, našao u zagrljaju rođaka i prijatelja, a na aerodrom ih je došlo barem tri stotine. Mnogi od njih nisu bili ni rođeni kad sam ja otišao u zatvor. Bilo je stvarno dirljivo, bilo je suza radosnica, uzvika, aplauza – sve je izgledalo nekako nestvarno, a ja sam se, kao u transu, samo pitao: Bože, je li ovo moguće da ja mogu slobodno da kročim i slobodno, bez straha i zaziranja da zagrlim svoje drage i najrođenije.

Među njima je bila i moja osamdesetosmogodišnja majka koja je, čim je čula da ću biti oslobođen i deportovan u Crnu Goru, doputovala iz Detroita da me ovdje sačeka. Neću ni da govorim kakav je to susret bio jer je to stvarno teško i opisati, pogotovo što sa njom nije bio i moj otac koji je, nažalost umro dvadeset godina ranije.

Jedino nije bilo novinara jer ja nisam u tom času želio nikakav publicitet kako ne bi ispalo da ja sad nešto slavim i likujem, da sam ja nekakav heroj, neko ko je učinio nekakvo junaštvo. Kad je sve prenoćilo, kad sam od svega predahnuo, odlučio sam ipak da ispričam šta je i kako bilo, ali opet ne radi sebe nego radi onih kojima se šta slično može desiti, a niko se nikada ne smije zakleti niti garantovati da se njemu nešto slično ne može desiti, sve je u rukama sudbine i nikad se ne zna kud matica života može čovjeka da zanese...


(Kraj)

---

Supruga
Među stotinama onih koji su 29. decembra 2009. godine Zefa Ljuljđuraja dočekali na aerodromu u Podgorici nije bilo njegove supruge Mrije. Malo prije toga ona je nekako nezgodno pala i povrijedila se, a nekoliko mjeseci kasnije je iznenada i umrla, tako da je on potom uglavnom živio sa ostarjelom majkom u iznajmljenom stanu u Tuzima kod Podgorice. Snagu su mu davala četiri sina, četiri snahe, zet i šesnaestoro unučadi, ali ga je pet godina kasnije iznenada ipak izdalo srce. Njegova majka je ostala da i do danas tuguje za jedincem, iako je već na samom pragu stote godine života...