-Piše: GORAN Ž. KOMAR

Pored mitropolita Savatija, ovdje je dakle stajao još jedan srpski dostojanstvenik. Gdje drugo do u Ratiševini? I u dokumentima koja je sabrao zaslužni Jovan Radonjić pominju se dvojica episkopa u Novome. Baš nekako u to vrijeme. U vezi sa neuspjelom akcijom kotorskog biskupa Marina Draga u nagovaranju srpskih arhijereja da stupe na put Unije, a povodom izvještaja biskupova od 15. jula 1697. godine.

O vjerskim prilikama u Boki pod Turcima kazuju i neki stari ljetopisi pa se na taj način sastavljaju svjedočenja putopisaca, govor mletačkih isprava iz Bečkoga rata i stari srpski ljetopisi. Upravo Ljetopis koji je na stranicama „Srbsko-dalmatinskog magazina” objavio arhimandrit Gerasim (Petranović) govori o episkopima-egzarsima pećkog patrijarha u Boki još od Kandijskog rata i o prisustvu u Gornjoj Dalmaciji episkopa Vasilija koji je u vrijeme vladike Teodosija dobjegao u kninsku oblast, i to oko 1692. godine, ali da on „nije naznačen bio kao namjestnik Patrijarha”.

Ovo pitanje prisustva vladike u Boki u vrijeme Kandijskog rata je jako krupno, ako ne i uglovno pitanje bokeške novovjekovne crkvene istoriografije. Osim toga, potencira ovaj Ljetopis još nešto. U Boki je u času kada vladika Savatije stupa na scenu, i kada ga središnja vlast u Veneciji priznaje za episkopa novooslobođenih krajeva, stajao i drugi pravilni episkop Isaija.

Oba su episkopska sjedišta kod grada Novoga. Jedna od ključnih još davno objavljenih isprava koja svjedoči prisustvo drugoga arhijereja u Dračevici jest pismo Ivana Bolice providuru, načinjeno koncem 1689. godine. Ivan Bolica piše providuru Alesandru Molinu 1. decembra 1689. pominjući slabo zdravstveno stanje cetinjskoga vladike, te dalje kazuje: „Zadužio sam mog sinovca da pobudi Vladiku na razmišljanja, kako bi Vaša Ekselencija, poslije njegovog odlaska, mogla naći zamjenu u primorskom Vladici koji se nalazi na području Herceg Novog”. Svakako, ovaj je izvještaj učinjen prije dolaska u Novi vladike Savatija kome je tek 1695. priznato pravo upravljanja područjima Boke i Dalmacije, te dijelova Hercegovine, i ovdje se nesumnjivo radi o primorskom episkopu.

Stoji jedan složeni iskaz providura Danijela Dolfina, značajan za istoriju Crkve u Primorju, učinjen pismom Senatu iz Čitluka 26. juna 1694. godine, a kojim se ukazuje na oklijevanje „nekih Grka, nesjedinjenih hrišćana, na teritoriji Herceg Novog, koji nisu otpočeli građenje manastira za deset monaha”.

Ovo pitanje je instrumentalizovao sam apostolski nuncij, a za tačno razviđanje je određen kotorski providur. Naime, kazuje Dolfin o oklijevanju kaluđera. S tim u vezi moglo bi se tražiti objašnjenje za stav srpskih kaluđera u iščekivanju povratka na starevine u ratom zahvaćenoj Hercegovini što će sledeće godine upravo Danijel Dolfin i odobriti. Svakako, ovdje se može raditi o obnovi i jednog i drugog novskog manastira.

Manastir Potplanina ležao je za vrijeme mletačke uprave Novim u domenu sela Mojdež. Prvi pisani tragovi leže i mletačkim zemljišnim i katastarskim knjigama, počevši od stare knjige katastra zemalja u Novom koju je dao izraditi generalni proveditor Đ. Korner 9. oktobra 1687, a koju je mletački mjernik Frančesko Barbieri dovršio 1690. godine. Manastir je upisan u teritorijalnom okviru Mojdeža. Markiran je posjed u Sutorini i Meljinama. Manastir je upisan putem svoga svetoga bratstva: „Calogeri Padri” sa trinaest članova.

Kompletna zemljišna knjiga dovršena za vlade providura F. Badoera 1704. godine (Badoerov katastar) uključuje u selu Mojdež oce kaluđere u broju od osam, a u popisu vlasnika zemlje stoji: calogeri di Santa Trinita koji posjeduju zemljišta Vinogradina i Versina.

Valja, svakako, u ovaj pregled ugraditi i podatke koje pruža ova mletačka zemljišna knjiga koja uključuje crkvu sa posvetom Svima Svetima: Terra arativa in grebano della chiesa di Tutti i Santi, loco detto Versine kao i zemljište na predjelu Radovagni. Dakle, tamo gdje leži Crkva Sveti Vrači Kozma i Damjan.


(Nastaviće se)

---