-Piše: dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Tu su samo dva konja u šturom pejzažu, čovjek na obali kao da su ga talasi odnekud izbacili, a zatim šahovska tabla sa divnim, kontrastnim crno-bijelim figurama, postavljena na hridima iznad obale i vitez kome dolazi u susret Smrt u crnom plaštu sa bijelim licem dželata, sveštenika, mračnih sila ili cinika koji dolazi po svoje. Odigrati partiju života nije tako lako i u njoj nisu važna samo znanja već i vjerovanje da se može pobijediti ili bar odgoditi ono najgore. Ratnik se ne plaši smrti i sasvim je ravnodušan prema onom što će doživjeti prije ili poslije, ali traži odlaganje da bi sebi razjasnio smisao žrtve i vjerovanja kome je podredio svoje najbolje godine i u kome je zapravo izgubio strast i radost za životom. To je jedna od onih starih srednjovjekovnih priča o vitezovima koji su zavedeni odlazili u krstaške ratove sa vjerom da će odbraniti sveta mjesta od bezbožnika. Njegova odiseja trajala je punih deset godina a sad, na povratku, to je poraženi čovjek. Ništa u njemu nema od zanosa, ispunjen je ravnodušnošću ili, kako sam kaže, prazninom koju treba nadvladati da bi se vjerovalo. Hrabrost da se istraje do kraja u vjerovanju i traganju za smislom i onda kada nas je upravo to uništilo, daje izuzetnu dramatičnost prizorima koji se ređaju na putu od obale do kuće. Kraj je samo jedno nužno odlaganje da bi čovjek raščistio sa sobom. Aleksandra Bloha, poraženog viteza, Smrt prati gotovo u stopu. Svaki prizor dobija ne samo svoje filozofsko značenje već i čudesnu ljepotu, mada sve ostaje u granicama stvarnog. Vitez i njegov sluga Jonas, dva shvatanja svijeta, kreću prema selu tražeći krčmu. Uz put dolaze do crkve koju slikar ukrašava prizorima kuge i mrtvačkog plesa. Dok Jonas i Slikar meditiraju uz mešinu pića, Vitez se ispovijeda fratru u kome prepoznajemo ponovo Smrt. On je stalno u domenu vjere i onog što je uništilo njegov život, svjestan je toga, ali protivrječi svemu i čini ono nemoguće, nastojeći da razotkrije smisao vjerovanja. Pojedini kadrovi, osvijetljeni sa strane ili iz dubine, kao da podsjećaju na stare slike. U tom prelamanju svijetla i tame dosta je rustičnosti, napetosti, unutrašnje žestine, ali i podvojenosti, psiholoških opservacija, gorčine, one čudesne ljepote koja se pokazuje kao protivrječnost ovako izloženom sadržaju. Revolt protiv uzaludnosti, izgubljenosti, obmana i sopstvenog učestvovanja u svemu tome je dat sa uzvišenom blagošću. Vitez je smiren, ispunjen beskrajnom patnjom – ali je i čovjek koji pripada isto toliko životu koliko i smrti. Sve što je činio sada mu izgleda kao besmisao i postavlja se dilema – da li se treba prepustiti sopstvenom revoltu? Smrt je za njega isto što i sudar sa onim što nas razara, uništava, sa zlom ovog svijeta ali i sa zlom u nama samima. Dosta je pasivan, ali i jasan u saznanju da čas smrti valja odgoditi sve do onog trenutka dok čovjek ne pobijedi u sebi zlo i ne dođe do suočavanja sa smislom života. Ako je u toj patnji u kojoj mu je prošao život moguće nešto naći, onda je to zato što ga ispunjava nada. Ona je izuzetno lijepo stilizovana, oslobađa se od misli dosežući pravu ljepotu i istinsku poeziju. Poslije one strašne scene lakrdijašenja u selu i povorke očajnih ljudi uništenih gubom, patnjom i beznađem, praćene mukama, šibanjem, tamnjanom, sveštenicima, molitvom i krstovima na koje će sami sebe razapeti, dolazi idilična slika – pored kola putujućih zabavljača sjedi Vitez i gleda u čedno dijete, vodi divan, jednostavan, ali toliko sjetan, razgovor sa lijepom majkom, punom vedrine i prihvata od nje mlijeko i šumske jagode. Za Bergmana čovjek ima pravo na sreću i ona se može naći samo u punom i prirodnom životu. Otud on posebnu pažnju posvjećuje upravo tom putujućem paru zabavljača i njihovom djetetu, ljudima koje svi preziru, tjeraju od sebe i koji sopstveni mir, zadovoljstvo i sreću nalaze daleko od sela, zamkova i gradova u prirodi koja s njima čini nevjerovatan sklad. Zar se tom Jofu u jutarnjim časovima njegova žena ne ukazuje u jednom trenu kao djevica Marija koja ide poljanom i igra se sa malim Isusom? Sve su to priviđenja u koja u ovoj gruboj stvarnosti niko ne vjeruje, ali koja su u njemu i te kako prisutna i koja ga hrabre da se neprekidno kreće, da traži ljude, iako ga oni odbijaju, da živi između tog zla i netrpeljivosti s jedne strane, vjerovanja u život i ljubav, s druge.


(Nastaviće se)

---