Bergmanove metamorfoze iz filma u film nisu nimalo slučajne – istraživanja ljudskih osjećanja sve više su kod njega širila interesovanja prema onome čime su fundirana. Teme tako postaju povodi, a suočavanja sa životnim fenomenima ne vode mehanički željenom cilju. To je Bergmana vodilo sve smjelije do stilizacija. Sve ono što je nestvarno, magično ili metafizičko valjalo je preobraziti u stvarno da bi čovjek postao svjestan onog sa čime živi, šta nosi u sebi, čime je zaokupljen i kuda usmjerava svoja htjenja. Umjetnost, sa svim svojim formama, mora biti usmjerena ka smislu a Bergmanu se činilo da mu upravo to neprekidno izmiče. Zato ovakva djela moraju biti vrlo precizna i dobro komponovane strukture u kojima se ništa ne prepušta slučaju, pogotovo što u svom rediteljskom postupku ne manipuliše apstraktnim pretpostavkama i što svako osjećanje sa kojim se suoči konkretizuje u značenju dok ne sagleda njegove korijene. To je bilo mnogo više nego što su mu pružala ranija psihološka portretiranja, insistiranje na autentičnoj atmosferi ili unošenje izvjesnog filozofskog koncepta u posmatranje života oko sebe. Ako izraz nije formalizovan – lako je doći svaki put do drugačije, adekvatnije ili prave forme. U tom pogledu istraživanja emocija upravo zato što su veoma konkretizovana donekle su i autonomna, tako da raniji filmovi mogu biti tek podsticaj isključivo kao iskustvo. Problemi izraza, a time i forme, koji su zaokupljali tolike evropske autore pedesetih godina, nisu mogli teoretski da se razriješe mimo samog stvaranja. Bergman nije učestvovao u pobunama koje su u to vrijeme potresale druge filmske centre, bili su mu strani i nerazumljivi manifesti koji su se isticali u korist novog filma, pogotovo objašnjenja, šta bi trebalo da sadrži jedno djelo da bi ga smatrali avangardnim i modernim. Umjetnik mora uvijek da bira svoj izraz, da traži novo čak i u samome sebi i da time stvara željene vrijednosti koje će biti izraz unutrašnjeg djelovanja svih onih istina koje se koncentrišu oko određene teme. Stvaralaštvo se time lišava apstraktnih ideala i potvrđuje mogućnost izgrađivanja sopstvenog izraza. Zaokupljen potrebom da u svom doživljaju bude što slobodniji došao je do filma „Divlje jagode“. Glavni junak ovog lijepog filma je profesor Isak Bjorg koji sjedeći za stolom u svojoj radnoj sobi svodi račune svoga života, govoreći za sebe da je velika prznica i nepopravljivi perfekcionista. Profesor se sprema na put, za vožnju od 14 sati ka Lundu, gradu u kojem treba da primi počasni doktorat za svoj pedesogodišnji stručni rad. Živi sa Avgodom, nešto malo mlađom od njega okretnom i preciznom kućnom pomoćnicom, i psom. U svojim štampanim bilješkama, komentarima uz scenario i film, Bergman je opširno iznio mnoge pojedinosti kako je stvarao ovaj film. Sve to navodi na utisak da ovdje nema ničeg neobičnog – pa ipak film je izuzetan; moderni odnos prema temi i osjećanjima koja ona budi pretvoren je u ovom nadahnutom stvaralačkom istraživanju ne samo u doživljaj već i misao. Film ne računa samo sa našim osjećanjima niti je načinjen samo zato da bi nas zainteresovao i uvukao u autorova razmišljanja, već traži u svoj subjektivnosti određeni status na ekranu. Njegov smisao zahtijeva i intelektualni odnos kako bismo shvatili da djelovanje koje širi ima objektivnost i samostalnost koja sama sebe određuje. Uvijek nešto ostaje po strani ili se pokazuje kao protivrječnost – tako da su moguća i pogrešna tumačenja. U svojim stilizacijama pazi da sve bude ispunjeno unutrašnjom logikom i preciznošću. Tako je izraz kojim se služi realističan, s tim što jedino ponekad pojedine ličnosti tome daju svoje individualno objašnjenje. Profesor Isak Bjorg je glavna ličnost svih ovih Bergmanovih istraživanja. S njime se upoznajemo u trenutku kada mu predstoji posebno zadovoljstvo i radost, jer će za svoj dugogodišnji rad u oblasti bakteriologije dobiti počasni doktorat. San koji sanja; crne konje koji vuku kočiju u kojoj je mrtvački sanduk i ruku koja oživljava i želi da ga povuče, ali, u tom sanduku je u stvari on!? Uspio je ovaj put prilično slabašno da se istrgne iz tog jakog, sigurnog stiska i poziva. Da li snove izmišljamo ili su oni dio nas, dio života koji nikad nismo proživjeli i koji nas odvaja od ovog svakodnevnog što zamara i stvara teškoće?

Piše:

DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

(Nastaviće se)

---