-Piše: GORAN Ž. KOMAR

Marija Crnić Pejović u svome radu o Potplanini primjećuje da je sveto bratstvo potplaninsko moglo raspolagati i znatnijim sredstvima. Pokazuje to i kupovina zemlje u topaljskih Mirkovića 1763. godine za stoosamdest i šest zlatnih cekina.

U drugoj polovini 18. vijeka, Manastir Savina je načinio jedan popis svojih baština koji sam objavio na više mjesta. Ovdje se navodi sledeće: Zemlja oračica i vinograd, mjesto rečeno Ježevac i Metkova glavica kupljena ot kaluđera Isaija Vitomirovića, i od meštra Ivana Kašina Ka(mpa): 6: 3: 163 // Z 17: 7; Zemlja Bošak mjesto rečeno Metkova glavica više Ježevca bješe izmjerena ot Gavrila Stanića i Pera Gumorovića pake ivenštena ot kaluđera – Ka(mpa): 1 //:3

Kada je aprila 1779. sabor topaljskih kapetana i glavara odlučio o sprovođenju jedne odluke mletačkih vlasti, pomenut je Manastir Potplanina i njegov kaluđer: „Isti kaluđer što je Pod Planinom ako bi došao da mu ko što da što je jaki”.

Vrijeme u kojem Manastir Potplanina dođe u domen ratiševljanski je druga polovina 18. vijeka. Nota od soli deržave Novske sela Ratiševina učinjena na mletačku Novu godinu 1758. za kneza Toma Popova (Sabljičića), sina popa Sima, u manastiru je živjelo osam duša. U narednome popisu 1763. upisana je Ćelija sa šest duša a knez bijaše Jovo Sabljičić. U vrijeme kneza Gavrila Radovića pop Mijail Sabljičić je učinio 1771. učinio notu iz koje se vidi da je bratstvo brojalo tri člana, dok 1778. sveto bratstvo broji isti broj članova. Notu je učinio isti ratiševljanski sveštenik. U 1789. godini pominje se samo kaluđer Nikanor sa dvije duše koje upisa pop Mijail Sabljičić. Isto je stanje i 1790. godine, da bi 1799. bila upisana dva kaluđera i dva đaka. Poslednju notu načinili su jeromonah Nikodim Lazarević i „sadašnji parok Vasilije Amramović” iz znamenitog svešteničkog trebesinjskog roda., a za vrijeme kneza Marka Bačanovića.

Note od soli države Novske parohije mojdeške iz 1763. godine, na rednom mjestu 33. uključuju kaluđera Moja sa dvije duše, no ova je osoba smještena na položaju u noti koji bi mogao upućivati na drugačije mjesto boravka, van potplaninskog opsega. Svakako, može biti i neki posjed, mlin. Naredna nota od 1771. uključuje popa Luku (Lučića) koji je svjedočio tačnosti popisa u svojstvu mojdeškoga paroha. Izvjesno je da je kaluđer Mojo stajao izdvojeno od svetoga bratstva potplaninskog jer se u Ratiševini, u manastiru, iste 1763. godine pobrajaju šestorica članova bratstva. No, vidjeli smo, na temelju naših ćirilskih mojdeških isprava o prisustvu i drugih kaluđera u Mojdežu na prelomu vijeka.

Pored rada M. Crnić Pejović, i naših radova, o Manastiru Potplanina pružio je nešto podataka otac Hristofor Lombardić, paroh topaljski, u Šematizmu Pravoslavne eparhije Bokokotorske, dubrovačke i spičanske za godinu 1883. upućujući na ispravu kojom bi, navodno, proveditor Karlo Pizani 19. oktobra 1712. godine igumanu Isaiji Vitomiroviću dopustio da uživa dobra darivana od Kalista Diodata 16. aprila 1709. Ovaj pisac opisuje ruševine četiri ćelije i manastirske peći.

Manastir Potplanina kod Herceg Novog doživio je rušenje na početku 19. vijeka. Njegov poslednji starješina bio je jeromonah Jevtimije (Lazarević) koji je potekao iz susjednog sela Mokrine, a koji je ranije bio mirski sveštenik. Manastir Kosijerevo na rijeci Trebišnjici dočekao je u naše dane da se njegov drevni posjed u Boki kotorskoj vrati svome vlasniku. Naime, gospodin Jovo Radman, nastanjen u Beogradu, čijoj porodici je ovo zemljište pripalo agrarnom reformom od prije Drugog svjetskog rata, donio je odluku o vraćanju manastiru velike zemljišne površine na kojoj se nalaze ostaci Manastira Potplanina.


(Kraj)

---